Jedna od najvećih intriga čovječanstva jeste kako to da brdsko-mediteranska špilja uvijek pronađe svoje mjesto pod svjetskim reflektorima.
Uz sve svoje vrline i mane, Crna Gora je neprekidno, na ovaj ili onaj način, u epicentru globalne centrifuge. Od sopstvene, unikatne ljepote, geopolitike, preko nauke, književnosti, umjetnosti, muzike, korijena svjetski priznatih ljudi, pa sve do sporta. Dobro, neki bi dodali i po neki drugi, manje dični epitet, ali je činjenica da zemlja s oko 620.000 stanovnika, uz brojnu i lojalnu dijasporu, nikada nije prestala da bude važan čimbenik svjetskih zbivanja.
Uostalom, to potvrđuju literature i svjedočanstva iz vjekovnih spisa.
Posljednji primjer i potvrda stigli su iz zemlje Hamleta koja je do nedavno bila predmet strateških planova velikih sila, a tokom januara je taj narativ uspjela da preplavi rukometnom dominacijom. Danska, olimpijski, svjetski i od juče, nakon zaslužene pobjede nad Njemačkom (34:27) i – evropski šampion. Vladar svega. Druga, a za još ko zna koliko vremena i posljednja reprezentacija nakon Francuske i čuvenih Eksperata koja je uspjela da objedini sve zlatne vijence dostojne teško ponovljive istorije.
I onda, usred danskog Herninga, u velikom finalu domaćina i Njemačke parketom su, pored dvije maestralne ekipe i novopečenih kontinentalnih prvaka, briljirali – Crnogorci. Miloš Ražnatović i Ivan Pavićević sa Cetinja najprije su u kompleksnoj konkurenciji dobili čast da dijele pravdu pred očima cijele Evrope i planete. Bila je to uvodna pobjeda i priznanje pored brojnih sudijskih parova, u prvom redu iz zemalja koje slove za političke i rukometne lobije poput skandinavskih, germanskih, iberijskih, ali i balkanskih. Međutim, izbor EHF-a pao je na momke pod Lovćenom, koji su pred sobom imali najveći zadatak u bogatoj karijeri.
I odradili su ga besprekorno.
U duelu dva titana, supersoničnog rukometa koji čak i usporeni snimci sve teže prate, crnogorski dvojac držao je, narodski rečeno, sve pod konac. Utisak je, ne samo na parketu, već i u cijeloj Juske Bank Boksen dvorani, na čijim tribinama je bilo 15.000 gledalaca.
Karakterno i konkretno. Bez straha, bez potcjenjivanja, ali ni precjenjivanja epskog momenta, tandem iz Prijestonice ni jednog trenutka nije zagazio ni na ivicu zamke koju nose finala takve važnosti i vrijednosti. Naprotiv, ujednačenim i odvažnim kriterijumom, ne libeći se ni da pokažu dva crvena kartona, nenametljivo i autoritativno dirigovali su igrom i dešavanjima na terenu, utkavši u potpunosti crnogorski duh u planetarni događaj.
I dok su sva svijetla na pozornici bila rezervisana za Dance, naše oči ostale su okupane u istinskom ponosu i zadovoljstvu usljed činjenice da su baš ljudi, naše gore listovi, na gotovo savršen način prezentovali državu, domaći rukomet i još jednom demonstrirali Evropi da je Crna Gora oduvijek bila dio nje i da uskoro s pravom očekuje zvaničnu ratifikaciju prirodne simbioze.
Bez sumnje, bio je to svojevrsni pečat sa crnogorskim mastilom na januarski rukometni spektakl. Još jedan u nizu dokaza da zemlja milenijskog trajanja, a koja ove godine slavi 20 godina od obnove svoje nezavisnosti, ima istinske ambasadore od kojih se može itekako učiti i s kojima kontinent samo može da bude bolji i produktivniji.
Ako nije do sada, vjerujem da je Evropa juče dodatno spoznala kakva je ta Crna Gora – odgovorna i znavena. Spremna da odgovori svim zadacima, da napreduje u svim poljima i bude ravnopravni akter svih zajedničkih uspona.
Usput, imamo takvih sudijskih predstavnika i u ostalim sportovima poput fudbala, košarke, odbojke, vaterpola, što dodatno i s dokazima potkrepljuje prethodne navode.
Miloš Ražnatović i Ivan Pavićević, uz istinski naklon, otvorili su još jedna vrata u predvorju evropske lože, a kojoj naša država nesumnjivo pripada kroz decenije i decenije.
Jer, obrni-okreni, bez Crne Gore se ne može.
