Fudbalska reprezentacija Srbije ostvarila je osnovni cilj u debitantskom učešću u elitnoj diviziji Lige nacija. Izbegnuto je poslednje mesto u grupi i direktno ispadanje u B diviziju.
Jasno je proklamovano pred početak novog ciklusa da je ultimativni cilj plasman na Svetsko prvenstvo i da je sve podređeno tome, pa i rezultat u Ligi nacija. Na pola puta od SAD, Kanade i Meksika može se reći da Srbija ima veoma dobro prolazno vreme, pošto će žreb za kvalifikacije dočekati u drugom šeširu. A za to je direktno zaslužan dobar rezultat u Ligi nacija, koja se u Srbiji i dalje ne smatra važnim takmičenjem.
Ali kada se ima u vidu da je Srbija lako mogla da bude i poslednja u grupi u kojoj su sve tri ekipe (Španija, Danska, Švajcarska) bolje rangirane i da zglajzne u treći šešir, pride i da već sada ispadne u B diviziju što automatski znači slabije pozicije pred žrebove, moraju ljubitelji fudbala u Srbiji da budu zadovoljni. Jer ova pozicija daje lepe šanse da se kontinuitet takmičenja na najvećoj sceni nastavi.
A baš je taj kontinuitet doneo selektor Dragan Stojković Piksi. Brzo je prošao put od obožavanja do otvorene netrpeljivosti koju izražava veliki deo fudbalske javnosti u Srbiji. Nešto duže traje put osporavanja njega i kao trenera i kao ličnosti. Nema šta mu se ne zamera, od taktike, formacije, igre, izlaganja na konferencijama za medije, arogantnog stava, prijateljstva sa Vučićem…
Ali kada raščistimo maglu koju stvaraju emocije, navijačke strasti, lični utisak ostaju činjenice kao najstroži sudija. Hteli mi da mu odamo priznanje ili ne, sviđao nam se ili ne, ali od Piksija se tražilo da nas odvede na Svetsko prvenstvo i odveo nas je. Tražilo se da uđe u A diviziju Lige nacija ušao je. Tražilo se da nas odvede na EURO i da vežemo dva velika takmičenja posle 24 godine odveo nas je. Tražilo se da bar izbegne direktno ispadanje i ne bude poslednji u A diviziji, uspeo je.
Zaključak je jasan, Piksi za sada isporučuje ono što se očekuje. A to traje već četiri godine. Druga je stvar što navijači misle da je reprezentacija morala više, makar jedan prolazak grupe na velikom takmičenju, makar jedna pobeda. Posebno su očekivanja porasla posle pobede nad Portugalijom u Lisabonu. A navijači kao navijači zaboravljaju da su te pobede u prethodnom 40-godišnjem periodu pre incident nego nešto što se očekuje.
Od raspada velike Jugoslavije Srbija je, što kao deo zajednice sa Crnom Gorom, što kao samostalna država, od velikih reprezentacija u takmičarskim utakmicama pobedila Nemačku na SP 2010. i pomenutu Portugaliju.
Ta pobeda u Lisabonu zaista je bila nešto posebno. Reprezentacija je igrala, napadala, pa čak se ni Piksi nije libio da igra sa sedam ofanzivaca. Narodu se to dopalo i verovalo se da je to sada DNK Orlova. Ali takva utakmica se više nije ponovila. U Kataru na Svetskom prvenstvu Srbija je u utakmicama koje su “morale da se dobiju” protiv Kameruna i Švajcarske igrala na gol više, ali je falila defanzivna stabilnost i pobede, kao i prolazak grupe su izostali. Posle toga u kvalifikacijama i posebno na EURO pojavio se drugi problem. Igra napred više nije bila tečna, žrtvovana je zbog namere da se ekipa bolje brani i zafalili su golovi.
Ta promena nije se svidela narodu, posebno jer nije obezbeđen prolaz grupe, iako su tri od četiri reprezentacije iz grupe otišle dalje. U odsustvu bilo kakve iole stručne analize Piksija je pred naletom gnevne javnosti, ali i jastreba u fudbalskoj organizaciji samo zadržao jak ugovor potpisan neposredno pred EURO. Stoji da reprezentacija ne deluje poletno kao pre Katara, čak je u Nemačkoj bilo mučno gledati je. Ali treba uzeti u obzir i da sami igrači koji su leteli u Lisabonu nisu u Nemačkoj, dve i po godine kasnije, bili isti.
Aleksandar Mitrović je u Lisabonu bio na vrhuncu moći kao drugi strelac Premijer lige, u Nemačkoj je već bio u Saudijskoj Arabiji. Ista paralela se može podvući i za Sergeja Milinković-Savića. Filip Kostić je u Lisabonu bio najbolji igrač Lige Evrope, u Nemačkoj igrač bez utakmica. Slična priča je i sa Nemanjom Radonjićem, na Nemanji Gudelju su već počele da se osećaju godine itd. A produkcije u mlađim kategorijama, adekvatnih proizvoda za A tim nije bilo.
Javnost je tražila Piksijevu glavu, a iza ćoška je sledila Liga nacija, okršaji sa tri ozbiljna, preozbiljna protivnika. Na ruku mu nisu išli ni poremećeni odnosi sa nekim igračima, pa se kapiten Dušan Tadić oprostio od nacionalnog tima (u Nemačkoj komentarisao, na granici prozivke, to što ga je Piksi na početku protiv Engleske i Danske držao na klupi). Za prve dve utakmice nisu se odazvali ni Mitrović, ni Sergej Milinković-Savić, ni Dušan Vlahović. Prva dvojica prijavila su povrede, ali su treniraki sa Al Hilalom, dok je Vlahović bio zdrav, ali se nije odazvao. Teška situacija za Piksija, ali je uspeo da izvuče bod sa Španijom.
Za druge dve utakmice vratio se Mitrović i postigao golčinu sa pobedu nad Švajcarskom. A za poslednje dve utakmice vratio se i Vlahović koji je bio više nego solidan protiv Švajcarske (asistent za izjednačenje) i Danske i šta više, uprkos uvreženom mišljenju da zajedno ne mogu, odlično je funkcionisao u tandemu sa Mitrovićem. Na kraju je ostvaren primaran cilj, izbegnuto je direktno ispadanje i obezbeđen bar taj drugi šešir za kvalifikacije. Pride, reprezentacija je dobila konačno bekove na obe strane i promovisala neke mlade igrače.
Piksi ima aroganciju koja često iritira. Piksi definitivno nije svetska klasa trenera, makar mu nije takva karijera. Ali treba biti pošten i priznati da Piksi ima rezultat. I to sada već ozbiljan kontinuitet rezultata. A ono što je pozitivno pokazao je, u takmičenju sa najjačom konkurencijom, da je spreman da izvlači pouke.