Početkom drugog poluvremena Dinamovi navijači već su gledali prema nastavku sezone u drugom rangu eurokupova, u fazi kvalifikacija kad se od Lige šampiona obično opraštaju timovi poput KuPS-a, Linkoln Red Impsa ili Iberije iz Tbilisija.
Ali pomračenje uma Marka Burkija, 33-godišnjeg kapitena Thuna, koji je crvenim kartonom ostavio na cjedilu saigrače, i to kao kapiten (!) u uvijek neugodnom Maksimiru, vratio je u život u pogubljeni, ali ne i potonuli tim Marija Kovačevića. Dinamo je okrenio 0:2, slavio 3:2 u produžecima i prošao dalje.
Borba je jedino što ne može da se ospori plavima. Borba i timski duh koji se osjeća i kad ne ide, i kad se bije, i kad se slavi. Sve ostalo je pod velikim upitnicima postavljenim nad, čini se, prilično praznom maksimirskom kasom. Dinamovim je gazdama ovoga ljeta propao baš gotovo svaki plan koji su imali, a šut-karte stizale su čak i od neafirmisanih igrača. Jer, malo koga će od današnjih klinaca da impresionira slavna Dinamova prošlost i stadion na kojem su možda padali Arsenal, Čelzi, Totenhem i jedan sistem, a danas izgleda kao kulisa za završnu scenu nekog filma katastrofe.
Svako ko u fudbalu danas drži do sebe na početku pregovora pitat će isto što je pokojni Ćiro Blažević rekao svom posljednjem intimusu kad mu je ovaj došao sa idejom da napišu knjigu…
“Sine, sve je to lijepo. Ali, lova, gdje je tu lova?”
Dinamov je šampionski sastav slabiji za barem trideset odsto nakon što je ostao bez Dominika Livakovića koji se vratio u Fenerbahče i čeka u Stambolu na Bosforu da se Dinamove gazde zaduže valjda kod Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda da ga vrate. Težak udarac je i odlazak Alžirca Monsrefa Bakrara koji je desetak sati prije revanša sa prvakom Švajcarske poslao razglednicu iz Kaira gdje je potpisao za klub koji si tepa da je najtrofejniji u svijetu fudbala – Al Ahly. Njegovih 18 golova, brdo asistencija i predasistencija teško će da nadoknade vodonoše Josip Mišić i Slovenac Miha Zajc.
Možda jedino ako ovo bude sezona eksplozije tandema Luka-Lukas. Momci rođeni 2003., Stojković i Kačavenda, mnogo su obećavali. Prvi je propustio start jer odrađuje crveni protiv Genta, drugi je bukvalno letio terenom za trojicu i realno povukao preokret. To što su rezerve, uz pomenutog Burkija (kolokvijalni zagrebački izraz za brata), donijele preokret veseli navijače u smislu da Dinamo ima širinu kadra, ali otvara i pitanje za trenera Kovačevića kako je uspio baš sve da promaši u otvaranju partije. Ali Dinamo sada ima što ima i prije nego što postavimo pitanje vrijedi li uopšte taj tim Lige šampiona, bolje bi bilo da se pitamo vrijedi li Hrvatska nogometna liga, takva kakva je sada, Lige šampiona? Dinamo se lani prošetao kroz ligu koja se ni milimetra nije pomakla od sezone ranije, a ta se smatrala jednom od najnekvalitetnijih u historiji. Tako da…
U Maksimiru su si sada kupili mir. Ko zna šta bi bilo da je već sada pukla tikva, mada Thun nije bio bezazlen ždrijeb za ovu fazu takmičenja, a i Europska liga opet se čini primjerenijom za ovaj tim plavih. Ali ko ne bi pogledao prema injekciji spasa koju finansijski donosi LŠ. Važno je pitanje i hoće li se plavi dizati kroz kvalifikacije ili padati. Sa golmanom “drugopozivcem” realnije je ovo drugo, ali vidjećemo.
Nego, u sjeni fudbala trajala su ovih dana hapšenja i istrage u vrhu krovne sportske organizacije, kao i predizborna kampanja za novog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Toliko prljava da se danas na samoj “svečanosti” izbora očekuje rekordan broj zaštitarskih službi, kao svojedobno kad je Ivo Sanader pobijedio Ivića Pašalića u velikom unutarpartijskom obračunu na čelu HDZ-a. Gotovo nestvarno djeluju scene kako pravosudna policija u lisičinama odvodi bivšeg direktora Damira Šegotu ili kako se javnost obavještava da je u tijeku pretres kuće genseka Siniše Krajača. Obojica su, inače, prije 25 godina stigli u kuću olimpizma ravno iz Ministarstva odbrane i obojica su, zajedno s Nevenom Šavorom, kažu, drmala hrvatskim sportom, što je neodoljivo podsjetilo na jedan legendarni citat iz Boljeg života:
“To kako oni drmaju, mi najbolje znamo – zubi nam poispadoše”.
Još kad smo vidjeli sa lisičinama na rukama i brončanog iz Francuske 1998., proslavljenog dinamovca Darija Šimića, optuženog za privredni kriminal (sad se u objavama nije krilo lice optuženog, nema smisla), sjetili smo se da je ovo ipak samo vrijeme legendarnog Srećka Šoića i njegovog nepogrešivog predskazanja:
“Drugovi, dolazi vreme ćorke… Upozoravam: u ćorku će da se ide ko sad u kafanu što se ide!”
Izručenje Vedrana Pavleka, inkriminiranog direktora Hrvatskog skijaškog saveza, od kojeg se cijela lavina i zakotrljala, još nismo dočekali. Neki se kunu da je viđen na Elbrusu, netom prije tragedije zeničkih planinara, dok komšije po Gračanima, elitnom naselju na obroncima Medvednice, sa kojeg puca odličan pogled na Zagreb, pričaju da je još u Kazahstanu i da se tamo uskoro i ženi!
Dakle, spajanje porodice. Što znači da bi državni tužioc u Astani, ako bi otišao tamo da ispregovara predaju trećeg najvećeg bjegunca od hrvatskog pravosuđa nakon Ante Gotovine i Zdravka Mamića, dobio u lice isti odgovor kao Mima Karadžić u ulozi nesrećnog Luke u Ljepoti poroka, kad je došao u kafanu da traži kuma…
“Za Žorža pitaš? To više ni milicija ne zna!”
Tako da, ako ste sumnjali – sve je ovo davno najavljeno. I to u najboljim filmovima i serijama…
- Mišljenja iznešena u kolumnama lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Lob Sport
