Godinama smo čekali, sanjali, maštali… da odluka o hrvatskom šampionu padne u zadnjem kolu. Uz one simultane prijenose na više terena, jer svi moraju da igraju u isto vrijeme. U ime regularnosti i poštenja, narode!
Godinama je Dinamo slavio titule sa dvocifrenom bodovnom prednošću – 2007. je bilo 20 bodova razlike, pa je 2012. bilo 19 bodova razlike u odnosu na drugoplasiranog, godinu poslije opet 20, a rekord drži 2008. kad je završio na “plus 28”.
Žalili smo se da imamo najdosadnije i najizvjesnije fudbalsko prvenstvo na svijetu, jedino koje šampiona dobije već u novembru. Sad kad je sve otišlo u ludnicu posljednjeg kola – opet ne valja.
Tone stranica ispisane su da je ovo najlošije prvenstvo ikad. Ali… Ako Rijeka pobijedi u posljednjem kolu i postane po drugi put u istoriji šampion, ni sa sedam izgubljenih utakmica neće biti prvak sa najviše poraza. Hajduk ih je u svojoj posljednjoj šampionskoj sezoni, prije tačno 20 godina, imao – osam!
Kiksa li Rijeka protiv Slaven Belupa, rekord može da obori – Dinamo. Da, da, plavi mogu postati šampioni sa devet nakupljenih poraza kroz sezonu.
Pazite tek ovaj podatak vezan za slavljenu riječku eru trenera Matjaža Keka. Godinu nakon osvojene duple krune Rijeka je na proljeće gotovo sustigla Dinamovih 20 bodova prednosti na polusezoni i umalo ulovila i drugu titulu iako je kroz sezonu nakupila čak 10 (slovima: deset) poraza!
U nedjelju u 17 sati, kada počnu utakmice Hajduka, Dinama i Rijeke, sve će to da postane samo gola, nevažna statistika. U nedjelju ćemo da saznamo ko ima najviše srca, karaktera, pameti, koncentracije, klase, upornosti i svega ostalog potrebnog za šampionska zvona.
I dalje tim Radomira Đalovića drži sve u svojim rukama jer ne ovisi o nikome. Sa tri boda siguran je šampion, ali… Taj isti protivnik, navodno nezainteresovani Slaven Belupo, Riječane je pred godinu i po dana na Rujevici pobijedio sa 4:2.
Dinamo je osuđen da čeka kiks Rijeke, a Hajduk da čeka kiks i Dinama i Rijeke. Utakmice se igraju u Zagrebu, Rijeci i Šibeniku. Kolaju i priče gdje će trofej. Prema jednoj verziji, čekaće rasplet na – Bosiljevu. U pitanju je ključno sjecište autoputeva na putu prema Jadranu, smješteno u Gorskom kotaru, tačno na sredini puta između Zagreba i Rijeke.
Po drugoj, čuvaće ga na nepoznatoj lokaciji, a onda ga hitno prenijeti do stadiona šampiona – helikopterom! Putovaće ko Lepa Brena u Sofiju 1990., na koncert za 200 hiljada Bugara.
Neuspješno se povlače paralele sa 1999., pa tadašnji trener Nenad Gračan kaže da je ubijeđen u titulu Rijeke jer su i “vremena poštenija”. Dakle, jeste, čak su i najzagriženiji dinamovci toga dana digli ruke. Sa kultne Kantride stizala je slika prenakrcanog stadiona, gotovo 25 hiljada gledalaca natiskalo se u želji da svjedoči istoriji, neki su i visjeli po stravičnim stijenama starog kamenoloma. Dvjesta kilometara sjevernije, Maksimir je zjapio prazan. Puna je bila samo svečana loža.
Danas pokojni Orlando Riveti, koji je iz Rijeke kroz reportersku karijeru dočekao i ispratio više od 40 trenera, koju godinu pred odlazak na onaj svijet mi je rekao: “Zapamti što ti kažem, titula iz 1999. nije ukradena nego prodana”.
Ipak, ofsajd zastavica u vazduhu linijskog sudije Zorana Krečaka u momentu kad je Rijeka preko Admira Hasančića u finišu drame zabila za 2:1 ostala je do danas simbol jednog vremena. Mnogo, mnogo godina poslije kompjutorska simulacija precizno je izračunala da se za nekih sedam centimetara ne radi o ofsajdu. Ali od toga su Riječani imali koristi kao i Dinamo otprilike kad mu je Sud udruženog rada u Jugoslaviji poslije izvjesnog vremena dao za pravo da je on 1979. trebao da bude šampion Jugoslavije, a ne splitski Hajduk.
Lider prvenstva i prošle je nedjelje, nakon neviđenog poklona plavih, izgledao kao da ne zna šta bi sa ponuđenim, kao da ne shvata u kakvoj se šansi nalazi. A opet je, mada je razočarao rezervisanim pristupom, stvorio više šansi. Ali ko će poslije svega da broji šanse?
Dobro u svojoj knjizi kaže Lino Červar: “Više od znanja igrači kod trenera cijene kad vide koliko mu je stalo”.
Ali džaba Đalović kraj aut linije skače, viče i plače ako njegovi igrači sami ne shvate. Ako u sebi ne prelome, ako ne “progledaju” da nisu oni Dinamo, da titula nije nešto što spletom povoljnih okolnosti izazivaču pada u ruke. U njihovu slučaju, na titulu se bačiš, na nju se juriša kao na bunker. Ona se osvaja.
U Dinamu će da žale, ali neće da plaču za titulom. Isto važi i za hajdukovce koji sada bar igraju rasterećeno, pa šta bude. Očaj i tuga prijete samo Riječanima. I nije prvi put.
Istorija u nedjelju dobiva nastavak, a iscrpljujuća šampionska utrka konačni rasplet, pobjednika i – tragičara. Da imamo duha, puštali bismo Tanju Bošković s razglasa…
“Igrajmo najlepšu igru, nek radost mi ispuni grud, strasno, nežno mi šapni da ne beše uzalud… Igrajmo poslednji tango, naše igre već gasne plam… Život se šali sa nama…”. I tako sve do “daleke jecaju zvezde” i “igrajmo taj tango smrti”.
Kao nekada prije…
