U deset majskih dana, počevši od danas, odigraće se rasplet jedne od najnevjerojatnijih sezona u istoriji HNL-a, a posebno fudbalskog kluba Rijeka kojeg tri pobjede, a možda i manje, dijele od duple krune.
Bio bi to senzacionalan podvig ako se uzme u obzir kako je sezona počela.
Zlomislić, Majstorović, Radeljić, Devetak, Bogojević, Petrovič, Selahi, Fruk, Đuahra i Janković – desetorica igrača koji su nastupili u jednom od najtežih potopa u istoriji kluba, ali i cijelog hrvatskog fudbala, desetorica potpisnika ljubljanskog debakla u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu koji i danas nose bijeli dres – dva kola prije kraja vodeći su u šampionatu s bodom ispred Dinama.
Da se neko na kraju augusta drznuo da najavi tako nešto, strpali bi ga u ludnicu. Da se neko tada opkladio u riječku titulu, bio bi sad pred pravim malim bogatstvom. Jer u taj tim nije vjerovao zapravo niko.
Rijeka je u sezonu ušla i sa očekivanom promjenom trenera, nakon što je klupski predsjednik Damir Mišković nepovratno izgubio nerve i toleranciju za hirove i neurotične ispade Željka Sopića, ali i sa ozbiljno narušenim odnosima sa navijačima. Bijes zbog petarde protiv Olimpije, ali i vrtoglavog skoka cijena ulaznica, iskalili su dijelom i na ljubljanskoj publici te tihim bojkotom domaćih utakmica.
Sve to, pa i gubitak trojice ključnih igrača na polusezoni – Smolčića, Galešića i reprezentativca Pašalića – ovaj tim Rijeke na čelu sa trenerom Radomirom Đalovićem uspio je da “ispegla”. Samo da pomenemo, Smolčić je nakon odlaska u zimskoj pauzi odmah ušao u prvi tim Koma, Pašalić se razigrao u američkoj ligi, a Galešić je samo jednom intervencijom na Poljudu, kad je na vrhuncu drame sa gol crte spasio Dinamo, opravdao svaki uloženi euro. Realno, da je imao ovoga proljeća bar dvojicu od pomenutih, Đalović bi već slavio titulu.
Mnoge je nenadano iznenadila informacija da se danas igra prvi susret finala Kupa između koprivničkog Slaven Belupa i Rijeke. I da će da bude i revanš. Toga već dugo nije bilo, godinama se igrala jedna utakmica na neutralnom terenu, ali čelni judi Hrvatskog nogometnog saveza navikli su nas već da preko noći mijenjaju pravila igre i propozicije takmičenja, a da to ostane manje-više neprimjećeno.
Kako su apetiti naglo porasli, Rijekini navijači najviše bi voljeli da mogu da premotaju taj film i odmah se prebace u nedjelju na Poljud.
Pitanje svih pitanja – da li će na splitsku ljepoticu da se spusti duh 1999., kad je Rijeka kolo prije kraja istorijskom pobjedom 3:1 došla na koračić do titule, ili duh 1996. kad je tadašnji Varteks jurio pobjedu za titulu, ispred tadašnje Kroacije. Prvu istorijsku duplu krunu Dinama “sponzorisao” je baš najveći rival, Hajduk, pobjedivši u zadnjem kolu Varaždince sa 1:0, iako mu više ništa nije značilo. Luka Bonačić, očajni splitski trener na klupi Varteksa, kasnije se u svome stilu na HRT-u žalio:
“Kako da pobijediš, kako? Čim povežeš tri dodavanja, eto ti ga… Faul, pa faulčić, faul pa faulčić… Čim prijeđeš centar, evo ti onog sa zastavicom, ko Kip slobode cijelu utakmicu! Ja mislim da taj čovjek i sad tamo maše”.
Dakle, kad im je trebalo, Hajduk i sudije uletjeli su plavima, opšte je poznato da je dio igrača Hajduka dobio i premije za to. Maksimirski klub od tog momenta je osvojio 24 titule, splitski samo tri.
A 1999. je Rijeka u trci sa Dinamom i Hajdukom kolo prije kraja slavila na Poljudu u izravnom obračunu i stavila jednu ruku na trofej šampiona, da bi sve prosula u zadnjem kolu na Kantridi protiv Osijeka, pred 20 hiljada uplakanih navijača. Vječna trauma.
Slično kao i šampionski sastav iz 2017., Rijeka je ovaj tim sastavila od – otpisanih igrača. Đuahru je bivši trener sklonio nakon jedne utakmice i dva treninga, Jankovića je Dinamo olako prepustio, Fruk je klasičan primjer igrača koji je prerano otišao u Italiju, a povratak u HNL ga je preporodio. Tu je i Selahi, odličan igrač kojeg su dvaput u Rijeci stavljali “na led” zbog trzavica u odnosima, Rukavinu je Dinamo posudio, a na Čopa, nakon što je prešao 35., više niko ozbiljno nije računao.
Deset dana, tri utakmice sa Slaven Belupom i jedna sa Hajdukom dijele ih od duple krune koja bi bila daleko veća senzacija od one sa generacijom koju je pozlatio Matjaž Kek 2017.
Koliko god je Hajduk pojam za samouništenje, Rijeci će biti jako teško na Poljudu, jer Marko Livaja igra kao nikad u karijeri i njegova sjajna forma najveća je vrijednost koju je Gatuzo donio. Tragično je da Hajduk nije kapitalizirao najboljeg igrača i strijelca lige.
Od sva tri vodeća kluba Rijeka ima najtanji kadar, najmanji budžet i najslabije plate. Ako osvoji, osvojiće zato što je kroz sezonu najviše poštivala ligu, svoje rivale i vlastite mogućnosti.
Paradoks situacije je da još uvijek, kao i na traumatičnom kraju prošle sezone, može da ostane bez svega. I da prvak još može da postane i Hajduk.
E to bi tek bio cirkus.
