Od kvalifikacija, startne grupe, preko glavne faze do četvrtfinala stigla je ženska rukometna reprezentacija Crne Gore na IHF Svjetskom prvenstvu i još jednom potvrdila svoje mjesto među najboljim planetarnim selekcijama.
U utorak od 20.30 u Dortmundu naspram Lavica na putu do polufinala stoji istorijski suparnik i najteži mogući teškaš – Norveška.
O kakvoj se aždaji ženskog rukometa radi govori nekoliko podataka – aktuelni olimpijski i evropski vladar te svjetski vicešampion. Reprezentacija, koja je u svojim vitrinama ima rekordnih 10 evropskih titula, četiri svjetska trofeja, tri olimpijska trona, more rutinskih trijumfa…
Mašina, koja nemilosrdno decenijama unazad melje gotovo svakog ko joj se nađe na putu. Posljednji je na svojoj koži to je nedavno osjetio veoma dobri Brazil, koji je neporažen ušao u duel za prvo mjesto grupe, ali su od njega ostali tek dugmići.
Jednostavno, uvijek i svuda, protiv bilo koga, takva Norveška ja favorit na kvadrat, ali…
To jedno od tri olimpijska zlata Norvežanke su 2012. u Londonu osvojile nezasluženo, pogurane rukama i nogama od nama dobro poznatih francuskih sutkinja – sestara Bonaventura. Te noći je norveška vladavina bila na ivici ambisa, a od potpunog sunovrata spasila je treća strana. Svejedno, ponosna Crna Gora okitila se srebrom zlatnog sjaja i ispisala jednu od najljepših sportskih priča ikada.
Međutim, prilika za osvetu stigla je nekoliko mjeseci kasnije u Beogradu, đe ništa više nije moglo da pomogne skandinavskom divu, a koji je pravedno razoružan nakon dva produžetka, čime su tadašnje Lavice postale šampionske Evrope. Među njima su tada bile tadašnja pivotmenka i sadašnja selektorka Suzana Lazović te ondašnja čuvarka među stativama, a sada trenerica golmanki Sonja Barjaktarović, koja je sa 17 čudesnih odbrana postala kuma epskog uspjeha.
Vođen time, pomenuti dvojac zna kako se postaviti protiv takvog protivnika i na koji način mu ući pod kožu.
Usput, između ostalog, Suzina nasljednica je sada moćna Tatjana Brnović, dok Sonja sebe samu ponavlja kroz maestralnu Ameli Atingre. Tu su i Đina Jauković, Itana Grbić, Dijana Trivić, Nina Bulatović, Jelena Vukčević… a koje su sada na istom mjestu gdje su bile njihove slavne prethodnice protiv najbolje ekipe vijeka. A upravo Jauković i Grbić pamte mart 2021. i veliku pobjedu u Podgorici nad Norveškom u kvalifikacijama za Olimpijske igre, što im pruža dodatno samopouzdanje da učine sve kako bi makar održale Crnu Goru u egalu, a onda bi u tom slučaju bilo sve moguće.
I upravo se u posljednjem pasusu i krije možebitni plan pred četvrtfinalnu bitku. Naravno, puno lakše napisati nego u djelo sprovesti, ali ne i nemoguće. Crnoj Gori je protiv Norveške potrebna savršena predstava, a ni ona kao takva ne garantuje konačnu pobjedu, ali itekako crta mogućnost nove senzacije.
Naše rukometašice moraju da budu taktički zrele, fizički preko granica izdržljive, defanzivno agresivne, ofanzivno nepogrešive, ali prije svega inteligentne. Trka sa Norvežankama već je unaprijed izgubljena, s stoga su recept za megdan, kao u stara dobra vremena, strpljenje i koncentracija u kombinaciji sa nadaleko poznatim srcem koje nosi Crnu Goru već decenijama.
Jer, utakmica traje najmanje 60 minuta, tokom kojih su jednako važni stabilan uvod, razrada i zaključak. Bez srljanja, bez poklanjanja bilo čega, bez prostora za letećeg rivala koji je spreman i najmanje pomračenje uma da kazni u nekoliko minuta, a time i riješi pitanje pobjednika. Što reći, kompleksno da kompleksnije bit’ ne može…
No, tu se prepliće i istorijska komponenta duha naše države, koja je u prošlosti protiv puno većih i jačih protivnika znala da se čelično postavi onako kako to niko drugi nije niti znao, niti mogao, niti imao bistrog kefala i lude hrabrosti. A malo ko kao rukometašice zna sa sobom da nosi to veliko breme…
Zato, pored činjenice da našu reprezentaciju čeka najteža moguća misija, ni Norvežankama sigurno neće biti svejedno kad pred njima sa razglasa krene crnogorska himna i sva ta energija koja ih podsjeća da tamo jedna posada iz brdsko-mediteranskog kraja posjeduje znanje i kvalitet da im se suprotstavi onako kako samo rijetki mogu i znaju.
A rukometašice Crne Gore su, bez obzira na konačan ishod, toliko puta kroz generacije pokazale da su rijetki biser naše zemlje i zdravi putokaz za sve crnogorske djevojčice. Pa, neka se, kako god bude, istorija ponovo napiše. Uz signale i vibracije bezrezervne podrške iz domovine na putu, kao u čuvenoj priči, protiv Golijata savremene rukometne igre.
Neka se desi povratak u budućnost.
Neka bude što bit’ (ne) može.
