Nedavno je napokon, nakon godinu dana i šest mjeseci, završen mučan mandat Roberta Prosinečkog na klupi Crne Gore.
Bilans – 16 utakmica, pet pobjeda, 10 poraza (sedam zaredom) i remi, uz 14 postignutih i 25 primljenih golova…
Za to vrijeme fudbalska reprezentacija ispala je iz vagona B u vagon C Lige nacija, što se tu i tamo, prilično uvredljivo, predstavlja kao čak i “dobra stvar” (navodno ćemo lakše moći da napadnemo Euro…), što dovoljno govori o pogubljenom kompasu i urušenom sistemu objektivnog i zasluženog plasmana na veliko takmičenje, a na koja, kako je krenulo, u budućnosti neće učestvovati samo ko neće.
U međuvremenu smo, vođeni starim zaslugama i dogmama te neutemeljenim čežnjama uprskali još jedan san o Svjetskom prvenstvu. Utakmica u Plzenju protiv crne beštije Češke bila je presudna kapisla. Nakon toga kola su po inerciji nezaustavljivo vozila samo dolje zaključno sa jednom od najtragičnijih predstava na Maksimiru, gdje je nacionalni tim izgledao poput mačke u džaku.
Istovremeno, na jednom drugom polju nešto se i uspjelo – da se uruši odnos sa navijačima, koji su tri decenije srce i duša reprezentacije. Kilometri i bespoštedna podrška po kiši i vjetrovima, između ostalog, govore više od ijedne riječi. Naročito nakon brojnih poraza i neuspjeha, na što su nas, nažalost, nekada Hrabri sokolovi prilično navikli.
U nedostatku ljekovitih rješenja i posebno provjetravanja na svim nivoima nosioci kulta reprezentacije odjednom su postali teret i problem, što je samo po sebi konačni paradoks u kojem trenutno bitiše selekcija, čija energija očigledno gura od sebe sve one koji je bezrezervno vole, odbijajući tvrdoglavo da napravi zaokret koji apsolutno svi golim okom osjećaju, vide i za čim praktično vape.
I što sad?
Mirko Vučinić preuzeo je uzde u svom prvom samostalnom trenerskom zamahu. O Mirku Vučiniću kao igraču sve je odavno viđeno, rečeno i napisano. No, ono što odmah moramo da presječemo jeste da je njegova blistava igračka karijera jedno i bespovratno ostaje besmrtna, a uloga selektora nešto sasvim drugo. Jednostavno, novi život.
Valjda nas je iskustvo sa Prosinečkim i uporno gledanje u prošlost nešto o tome i naučilo…
Samo po sebi Mirkovo trenersko neiskustvo ne mora da bude breme reprezentacije. Jer, iskustava smo se nagledali godinama unazad bez konačnog rezultata, pa bi upravo ta početna i neopterećena zanosnost, koliko to god otrcano zvučalo, mogla da pokrene neke nove vjetrove. Mada, ruku na srce, teško da u cjelokupnoj situaciji i možemo lošije.
S druge strane, pred Nikšićaninom je kompleksan zadatak kako da doslovno posloži i nanovo izgradi tim koji je sposoban da ponovo podari koliko-toliko željenu maštu navijačima da Crna Gora da je ostvarenje trodecenijskog sna moguće. To bi za početak bilo ljekovito, a na tom startnom putu i poneki rezultat mora da bude pozitivan kako bi se iznova probudila vjera u moguće.
Zato je gostovanje Farskim ostrvima u četvrtak od 20.45 sati veoma važno upravo zbog kamena temeljca za budućnost fudbalske vrste. Uz imperativ dobre predstave i rezultata ta utakmica sa sobom nosi izazov može li Vučinić odmah da pokrene stvari sa mrtve tačke. Ukoliko odgovor bude pozitivan, a četiri dana kasnije u prijateljskom susretu sa Lihtenštajnom zaokruži mini ciklus na pravi način to bi predstavljalo udah zdravog vazduha koji nam je nasušno potreban.
Bez sumnje, osjetila bi se najava vedrijih dana.
O svim suprotnim epilozima nećemo ni da razmišljamo jer bi u tom slučaju tmurni oblaci nastavili da prate Crnu Goru, što bi dodatno otežalo misiju Vučinića i njegovog stručnog štaba na samom početku, ali i produbilo učaureni defetizam.
“Lakše bi mi u određenom smislu bilo da nam je rival Hrvatska. Odlučili smo da podmladimo selekciju, da vidimo da li i koliko mogu ti mlađi igrači. Da nemaju kvalitet ne bi bili ovdje”, svjestan je Mirko kompleksnosti i važnosti gostovanja Faranima, protiv kojih ćemo morati da igramo fudbal.
No, istovremeno dijelom pokazuje svjesnost, a nadamo se i hrabrost da promiješa karte i skine okove sa nogu nadolazeće generacije te na taj pogon pokuša Crnu Goru da podigne na nivo gdje je bila kada je upravo on predvodio kao kapiten i lider.
Uostalom, na toj prekretnici drugi izbor ni nemamo. A i napaćene, ali godinama lojalne tribine žele konkretne i istinske, a ne puke kozmetičke promjene.
Za novi početak bilo bi sasvim dovoljno.
