Ovo nije (više) Crna Gora. Ovo nije (više) fudbalska reprezentacija.
Zašto? Primjera je toliko da ni jedna cijela knjiga ne bi mogla da objasni taj paradoks, ali moramo da pokušamo, zar ne?
Već dugo godina krvna slika našeg nacionalnog tima je jednostavno bezbojna. Selektori, čast izuzecima, čije se karijere oživljavaju kroz Crnu Goru. Igrači, takođe čast izuzecima, koji nisu fizički spremni, ni taktički potkovani, ni patriotski nastrojeni, a u konačnici ni kvalitetom dostojni državnog grba.
Preoštro? O brojnim selektorima i njihovoj kompetenciji govore igra i rezultati, ali i više od toga nedostatak hrabrosti da prekinu ukorijenjenu praksu, osvježe ekipu, unesu novu ideju i karakterom budu primjer cijelom kolektivu, ne vodeći se niti starim zaslugama, niti bilo čijim očekivanjima. Ne robujući postulatima…
Uostalom, kao da ne znaju da kad krene da gori – prvi će da planu.
Igrači? Neki su pisali istoriju, takvu kakva jeste, naše fudbalske vrste. I itekako su cijenjeni zbog toga, ali davno je to prešlo svaku granicu objektivnog doživljaja stvarnosti. Jer, u današnjem fudbalu nećete ostvariti ni R od rezultata ako do njega pokušavate da dođete samozavarajućim stavom, nošen emocijama umjesto profesionalnim aršinima.
Ako čas igrate, čas ne igrate za reprezentaciju. Ako ste više teret ekipi nego istinska vrijednost. Ako ste tu kad želite i koliko želite, ne osvrćući se na ukupne posljedice i ne dopuštajući da sistem radi dalje. Istinske vođe prepoznaju svoje mjesto u tim situacijama i pomažu u skladu sa mogućnostima, umjesto siljenja stvarnosti iako kazaljke biološkog fudbalskog sata neumorno idu prema kraju.
Tu su i dugogodišnji reprezentativci, čije karijere su izgrađene zahvaljujući reprezentaciji. I u redu je. Svojevremeno su doprinosili, ali to već odavno ne čine, izbjegavajući sopstvenu odgovornost i krijući se jedni iza drugih do neke nove akcije.
Međutim, u cijeloj priči je posebno bolan nedostatak poštenja i čojstva da sami prepoznaju trenutak kad je dosta i da sami, ako već gore pomenuti selektori uporno insistiraju na tome, povuku ručnu, zahvale se na svemu i gospodski prepuste mjesto onima koji su u naletu i po godinama, i po fizičkim karakteristikama, i po fudbalskim promišljanjima, i po energiji nastupanja za državu.
Što tek reći za izjave prije i nakon utakmica? Potpuno odsustvo stvarnosti, empatije i bilo kakve dublje spoznaje, uz kratke, suvoparne poruke krcatih i izlizanih fraza. Potom slijedi ublažavanje situacije, traženje alibija i uz sijaset obećanja da će narednog puta biti bolje.
I tako godinama, u krug.
U međuvremenu toliko sporo i iritantno u taj zatvoreni sistem uvodimo nove, mlade Sokole, da je to postalo za rubriku vjerovali ili ne. I uprkos svim zdravim, dobronamjernim sugestijama, kao da svjedočimo inaćenju bez granica, čuvanju nekakvih pozicija ili evidentnom strahu na štetu svih nas.
Kako objasniti da velesile iz petnih žila guraju svoje klince, uživaju u njihovim predstavama, ubiru plodove njihovog kvaliteta i čvrsto grade ambijent oko njih, a jedna Crna Gora doslovno ne dozvoljava svojim nadarenim mladićima da zablistaju u dresu o kojem cijelog života jedino maštaju? Uprkos sjajnom projektu omladinske selekcije i njenom uspjehu istovremeno svjedočimo miniranju na većem nivou.
Složićete se, paradoks nad paradoksima.
Takođe, odnos sa navijačima, koji su jedini istinski heroji cijele priče, nategnut je, skoro pa vještački. Sjećamo se Islanda, kada se ekipa nije ni udostojila da pozdravi one koji su odvojili od usta sebe i svojih porodica te prešli “pola planete” da ih podrže, nakon čega su izazvali reakciju i dobili lekciju. No, ni nakon toga nije se puno toga promijenilo, tek da se ispoštuje jer se eto mora.
Vidi se to po govoru tijela, na licima pojedinih igrača. Kao da jedva čekaju da i to prođe pa da odu kućama, ne trudeći se previše da razumiju zbog čega su svi ti ljudi tu i koliko im znači fudbalska selekcija. Indolentnost je teško sakriti, a još teže odglumiti.
Naravno, ovo je tek vrh ledenog brijega jedne opšte monotonije koja je uspjela da umnogome ugasi onaj nezaboravni kult reprezentacije. I svi su krivci zbog toga. I dok se svi ne pogledaju u ogledalo, preuzmi ljudsku odgovornost, a oni koji donose odluke ili se sklone ili donesu prijeko potrebne rezove – samo ćemo nastaviti da besciljno plutamo po bespuću snova koji se nikad ostvariti neće.
Jer, Crna Gora ne mora da bude svjetski šampion u fudbalu. Ne mora ni da pobjeđuje svaku utakmicu. Ne mora ni da ima najbolje igrače na planeti. Međutim, Crna Gora mora da se razvija i da se otvori za sve. Crna Gora, kao u ostalim sportovima, u svakom trenutku mora da bude ponosna, prkosna, motivisana, nabrijana i čistom ljubavlju prema sebi samoj vođena.
Da li je, gospodo, to previše za vas?
Znate onu, ko ne vjeruje ili se plaši – neka ostane u svlačionici. Nama je takav scenario potreban na svim nivoima, kako bi ponovo prostrujila crnogorska krv u fudbalskim venama. Kako bi neki novi ljudi i klinci sa sobom donijeli istinsku, a ne instant nadu u bolje śutra.
Navijačkom, a nadam se i novinarskom puku dosta je paradoksa, mediokriteta i prodavanja magle.
Svi žele pod hitno novi, nevidljivih okova oslobođen let.
Reset.
