Kako je Rijeka, po drugi put u istoriji, postala šampion Hrvatske?
Kako je tim koji je bio treći po vrijednosti, a četvrti po platama u ligi završio ispred svih u jednoj od najluđih sezona u istoriji HNL-a?
Dakle, ne zbog Damira Miškovića ili Radomira Đalovića, ne zbog sistema rada i svih onih ljudi koji čine klub, ne zbog tima ili zbog navijača. Nego zbog svega toga zajedno. Uklonite samo jedan od navedenih kotačića u mehanizmu i – Rijeke nema.
Rijeka nije Dinamo da ima vojsku navijača širom države, svu onu silu trofeja i pojam o sopstvenoj veličini. Nije ni Hajduk da uživa status religije u cijeloj jednoj regiji, klub kojem ni 20 godina od njegovog posljednjeg šampionskog trofeja niko ne želi da stane na žulj.
Rijeka je “samo Rijeka”, a opet, ona je velika emocija. Ko je voli, voli je jako.
Njen prkos, njenu posebnost, industrijski fudbal. Njeno nepristajanje da bude “nečija”, njen osjećaj da je sama protiv svih i njenu moć da svakog igrača koji dođe osvoji na poseban način. Da mu se uvuče pod kožu, da mu usadi to riječko “krepat ma ne molat”, da postane dio tima koji ne da lako da se slomi.
Tada, kada se sve te kockice poslože, Rijeka postaje ono što piše na šalovima navijača – način života.
Suze Miškovića, predsjednika i vlasnika Rijeke, čovjeka koji ju je prvo sa svojim italijanskim partnerom prije 12-13 godina izvukao iz bankrota i pada u niži rang, da bi zatim postao najtrofejniji predsjednik kluba, jedan su od najemotivnijih momenata u istoriji HNL-a. Čak i za one, a u Hrvatskoj su ipak većina, koji ne vole bogate i moćne.
Mišković već više od decenije potpisuje svaku odluku u Rijeci, dobru ili lošu, uz dvije važne napomene. Prva, sve što radi mora da uradi sa sopstvenim parama. Ili da smisli način kako će da ih stvori. Već je po tome jedinstven u hrvatskom fudbalu. Druga, za sve što radi, Mišković – odgovara. A naći danas čovjeka, od fudbala do posla i visoke politike, koji će da preuzme odgovornost, da kaže “udarite po meni, ja sam kriv”, teže je nego da otkriješ vakcinu za tumore. I kad Rijeka izgubi 5:0 u Ljubljani, i kad digne cijene ulaznica za više od pola, i kad usred sezone proda trojicu nositelja igre da bi se preživjelo, zna se ko je kriv – Mišković.
Analogijom, sad je zaslužan. Zato u te suze niko nema pravo da se sumnja.
Mišković je klub posložio kao obiteljsku firmu. U zlatno doba Zdravka Mamića govorilo se da Dinamo ima oko 250 zaposlenih! Cijeli klub Rijeka već godinama radi sa dvadesetak zaposlenih, uz otprilike još toliko vanjskih saradnika. I uglavnom su to isti ljudi koji su bili tamo i 2017.
U tom familijarnom okruženju svi se dobro znaju, nužno poštuju i prije svega – znaju šta im je posao. Takođe, a to je posebno važno, jedan je saradnik koji je iskusio rad i u drugim klubovima, otkrio tajne (ne)uspjeha…
“Drugi klub u kojem sam radio imao je više para od Rijeke, ali tamo je svako vukao na svoju stranu, svako je prvo gledao neki svoj interes, kako da se ugura negdje gdje se dijele pare, ušemi u neki transfer, a za rezultat ih zapravo zabole… E toga u Rijeci nema”.
Idemo dalje… Rijeka je vertikalno najbolje posložen klub, po staroj šemi kako su se nekad slagali klubovi: predsjednik – sportski direktor – trener – kapiten tima. Svog sportskog direktora, često zanemarenu figuru u našem fudbalu, Hajduk je smijenio odmah na početku sezone da bi onda umjesto Nikole Kalinića doveo stanovitog Francoisa Vitalija. Dinamo je Marija Marića potjerao usred sezone i novog nije našao. Osijek je postavio krajnje sumnjivog Portugalca čija je kola jedne noći neko izrešetao.
Cirkus uglavnom…
Mišković je uvijek gledao da ima iskusnu figuru na mjestu sportskog direktora pa je nakon legendarnog Srećka Juričića postavio Darka Raića Sudara čije se ime kroz hrvatski fudbal u ulogama igrač – trener – direktor provlači od početka devedesetih, i savršeno poznaje baš svaki ćošak HNL-a. Za sve prethodno navedene to ne može da se kaže, makar su neki i zvučna imena.
E sad, tim Rijeke… Daleko od najboljih u istoriji kluba, ali bolji nego što ga se kroz sezonu tretiralo. Svakako se radi o jednom od najmlađih šampiona u istoriji lige, ali nekoliko je igrača, a to je ipak važan faktor, već osvajalo titule – Duje Čop i Amer Gojak sa Dinamom, Luka Menalo sa Celjem i Dinamom, Niko Janković sa Zrinjskim iz Mostara, dok je Nais Đuahra lani sa Leganesom osvojio Segundu koja je jača od mnogih europskih prvih liga…
Umjesto da ih uništi, Ljubljana ih je mobilisala, a kako su se fanatično branili najbolje pokazuje podatak da su primili kroz sezonu 21 gol. Dinamo – 41.
Tu na kraju dolazimo do trenera Đalovića. Duboko bismo morali da zaronimo u arhive da nađemo trenere koji su u svojoj premijernoj sezoni u ulozi šefa stručnog štaba osvajali titule. Đalovića su u Rijeci pripremali za šefa struke, sa Sergejem Jakirovićem i Željkom Sopićem vidio je iz prve ruke i najbolje i najgore, učio na greškama.
Ni klub, ni navijači nikad mu neće zaboraviti što nije za Jakirovićem otišao u Dinamo.
Trenerski će još da raste, uz toliku predanost radu biće još bolji trener, ali energija koju je pokazao na prvoj liniji fronte šokirala je čak i one koji se sjećaju njegove srčanosti iz igračkih dana. Đalovićev gotovo neobjašnjivi, zarazni optimizam koji je širio oko sebe, način na koji je uvjeravao igrače da nema boljih od njih, podsjetio je na jednog od njegovih učitelja iz igračkih dana, pokojnog Zlatka Kranjčara i njegove riječi uoči gostovanja Crne Gore na Vembliju:
“Pa ko vodi na tabeli, mi ili oni? Mi idemo po pobjedu, oni eventualno mogu da izvuku bod”.
Teško je naći hrvatskog trenera koji u zimi ne bi ušao u konflikt sa Miškovićem zbog prodaje igrača. U Rijeci kažu i da nijedan trenerski štab nije toliko vremena provodio na stadionu kao Đalovićev. Oni su bukvalno ponekad i spavali na stadionu pripremajući treninge, skautirajući rivale.
I zato su uspjeli.
Mada su priče različite, mada će on sve zasluge da pripiše igračima, ova Rijekina momčad i njena titula imaju dubok i jasan pečat crnogorskog trenera. Baš kao što je ona iz 2017. imala pečat Matjaža Keka.
Štaviše, utisak je da je ovu titulu mogao da donese samo Đalović, i niko drugi. Sve da su i Zlatka Dalića stavili za trenera…
