Čak i da je Rijeka pala na Poljudu, a nije, čekala bi nas “trocarska bitka” na proljeće.
Ovako je to u najavi još jedna uzbudljiva završnica hrvatskog šampionata. Koliko i kvalitetna? To je već pitanje, ali ne budimo nezajažljivi. Kako sada stvari stoje, ne bude li nekih “perverznih pojačanja”, a nema naznaka, ćeraće se cijelo proljeće.
Radomiru Đaloviću derbi sa Hajdukom bio je maturski rad na kraju prve trenerske polusezone. Majstorski, sve po “peesu”, rasklimani kvarnerski brod provezao je kroz cijelu jesen bez poraza i pobijedi li u nedjelju i goropadni Slaven Belupo, u posljednjih pet kola najefikasnij tim u HNL-u, Rijeka je jesenski šampion.
Legendarni sportski direktor Srećko Juričić jednom mi je objasnio koja je tajna Rijeke:
“Imamo taj mentalitet koji na interesantan način i igrači sa strane usvoje… Ne damo se lako slomiti. Možeš da izgubiš, ali ne daj da te lako slome“.
Đaloviću je to u krvi, nije trebalo mnogo da mu se objašnjava.
Koja je razlika između Đalovića i Željka Sopića, njegovog prethodnika i bivšeg šefa? Đalović, za početak, ne prodaje niti soli pamet naokolo nakon svake utakmice, ne pronalazi alibije u lošim terenima, sakupljačima lopti, nepošišanoj travi ili neradnoj nedjelji.
Drugo, nimalo nevažno… Rijeka svaku godinu tradicionalno zatvara žurkom uoči posljednjeg jesenskog kola na koju pozove sve moguće medije, poslovne ljude, partnere, simpatizere… I sada zamislite kisele osmijehe na lanjskoj žurki, održanoj dva dana nakon što je upravo Slaven Belupo sa 4:1 izmačorisao Rijeku, i to na Rujevici. Takvu blamažu kod kuće u istoriji nije doživjela.
Uoči ovogodišnje noći HNK Rijeke Đalovićeva je četa izdržala sve nalete momčadi čijom igrom dirigira legendarni Ivan Rakitić, pritisak punog Poljuda i zajapurenog Đenara Gatuza na klupi Hajduka. I gazda može zadovoljan pred uzvanike…
Pitanje koje se vrtjelo nakon splitskih 2:2 – zašto Rijeka u posljednjih dvadeset minuta nije jurnula da dokusuri Hajduk i pobjegne Dinamu na devet bodova prednosti, nego se umjesto toga ziheraški povukla? Prvo, zato što nema bolji, ili bar izrazito bolji tim od Hajduka koji je krenuo u rizik – bez učinka i pravih prilika. Drugo, teška povreda prvog golmana Zlomislića donijela je na gol mladog Marića, zapravo četvrtog golmana u klubu. Pri ulasku na teren dečko je imao lice čovjeka kojeg vode na vješala.
I šta sad? Ide li Rijeka po titulu? Dok čeka da mu se javi neki klub za posao, bivši trener Sopić okolo priča da riječkog gazdu Damira Miškovića trofeji zapravo i ne interesuju. Jeste, zato mu je prošle sezone doveo Marka Pjacu iz Juventusa, pa još i na zimu odličnog napadača Mirka Marića… Trofeji ga itekako interesuju, ali je svjestan i da se isplati da ulaže tek ako su Dinamo i Hajduk spremni da padnu. A sad jesu. Inače, osvojena titula finansijski ne nosi ništa, pa je logično i da ga transferi itekako interesuju.
Od čega inače da živi, od kafanskog trabunjanja?
Dinamu se desila superćelijska oluja, ono kad se u jednom momentu spoji toliko loših faktora da se sve pretvori u kataklizmu. Mnogi zaboravljaju da je ove godine nakon punih dvadeset godina promijenjena vlast u Maksimiru. Zadnji put kad se tako tektonski mijenjala, zajedno s imenom kluba, tamo početkom 2000., upravi je trebalo šest godina da se posloži i sabere. U pet godina osvojena je jedna titula. Onda je došao Zdravko Mamić, vratio brata iz Njemačke.
Ostalo je historija.
Usto što je još jedna sezona počela promjenom trenera (lani je Igora Bišćana zamijenio Sergej Jakirović), Dinamo je po putu ostao bez kičme svlačionice – Arijan Ademi, Josip Mišić, Bruno Petković plus golman Ivan Nevistić. Takve udarce ni mnogo bogatiji klubovi ne bi izdržali, jer mladim igračima mnogo je lakše da nose odgovornost u Lokomotivi ili Gorici nego kad navuku na sebe plavi dres Dinama.
Nije nebitno, takođe… Otkako nema Mamića, Dinama se više niko ne boji. Niko ne strahuje od osvete ako mu uzme bodove, ako mu ne proda igrača za ponuđenu cijenu, ako ga sudija negdje i zakine. Nova uprava je stabilna, ali pomalo škrta za pojmove Maksimira.
Za narednu godinu najavili su još manji budžet.
Hajduk je imao svoju šansu. Mogao je imati već riješeno prvenstvo da je dobio Rijeku. I da nije izgubio u Varaždinu i Velikoj Gorici. Što govori da ovaj tim i pored Rakitića, Marka Livaje, Filipa Krovinovića, Rokasa Pukštasa i ratoborne italijanske legende na klupi, nema ono nešto što čini šampiona. Bar zasad.
Sa svakim novim kolom što ostaju u trci, Riječanima će da raste samopouzdanje. Ali i pritisak. Proljetos ga nisu izdržali.
U jedno možemo da budemo sigurni – trka će da bude ravnopravna. I svako će da ima svoju šansu. Ko god da osvoji, na dobitku je – fudbalski savez. Jer, sa još jednom titulom, Dinamo ide direktno u Ligu šampiona, što znači da će biti para i za sve ostale. Sa titulom Hajduka, skinut će se dvije decenije težak teret i “kupiti” trajno Split i Dalmaciju za domaće utakmice hrvatske reprezentacije.
A sa titulom Rijeke, najveći dobitnik je vladar iz sjene oficijelnog šefa Marijana Kustića – Damir Mišković, nakon odlaska Mamića najtrofejniji i najokretniji hrvatski fudbalski menadžer. Rujevica bi u tom slučaju teško vidjela Ligu šampiona, ali bi sasvim izvjesno Hrvatska konačno dobila drugi klub u grupnoj fazi euro-kupova… Nakon “sto godina”.
