Početkom godine, kasno uveče, od jednog dugogodišnjeg i dobronamjernog prijatelja sa Cetinja dobio sam poruku sljedećeg sadržaja…
“Treba poteći priču o đeci Zorana Roganovića. Niko u Crnoj Gori nije prstom mrdnuo da dobiju naše državljanstvo. Srbija se lomila da ih ubaci u svoju reprezentaciju jer im je majka iz Srbije, ali oni nisu htjeli.
Golman Marko je najbolji golman lige sa 17 godina i već je kapiten Švedske. Sa druge strane, Nikola je srednji i lijevi bek. Kažu da takav talenat još nije viđen. Viđećeš na sljedećem Svjetskom ili Evropskom prvenstvu.
Pokojni trener Miško Popović ih je gledao na kampu i vukao sve moguće veze, ali niko prstom mrdnuo nije. Svi iz rukometa složili su se da bismo s njima imali okosnicu za medalju u budućnosti i da bismo bili svjetska sila s takva dva igrača. Međutim, sad je kasno”, zaključio je.
Za razliku od prethodnih godina, sada već i decenija, kada sam kroz rad u crnogorskim medijima često ukazivao na to koliko se lako odričemo sportista rođenih u Crnoj Gori te direktno i indirektno učestvovao u vraćanju nekih otpisanih, ovog puta odlučio sam da pustim vrijeme i priliku da pričaju za sebe…
I to se dogodilo usred Crne Gore, u Podgorici, đe je nedavno održano Evropsko rukometno prvenstvo za igrače do 18 godina. Ispostavilo se to kao pun pogodak, ali ne za Crnu Goru, već za demonstraciju još jedne toliko puta ponovljene greške.
Usred glavnog grada Švedska je nakon strašnog finala i produžetka tijesno savladala Dansku (37:36) I postala šampion Evrope. U žestokoj konkurenciji klinaca, pred kojima je blistava rukometna karijera, za MVP-a (najboljeg igrača) prvenstva proglašen je upravo gore navedeni Nikola Roganović.
Istovremeno, Crna Gora je na istom turniru zauzela pretposljednje 23. mjesto…
“Sve je bilo odlično ovdje. Velika mi je čast i baš mi je milo da sam baš u Crnoj Gori dobio ovo priznanje. Bilo je ovo dobro ljeto”, istakao je nakon finala Nikola, nova uzdanica švedskog rukometa.
I nakon toga ponovio sam isti mali eksperiment, pustivši da vidim hoće li se javnost i mediji sjetiti da problematizuju evidentan problem. No, znate onu priču – slon je u sobi, a niko ga ne vidi…
I đe je onda u toj priči sportska Crna Gora, pod kojom obuhvatamo sve – od ministarstava do Saveza?
Pitanje je – ili nemamo kapacitet ili jednostavno zbog nekih drugih mentalitetskih deformacija ne želimo jednom za vazda da riješimo, iako baš zbog toga bespovratno iznova gubimo i sebi dopuštamo “samoubilačke privilegije” da prepuštamo drugima široke ruke istinske bisere.
A kosmička energija, sudbina ili kako god želite, ovog se puta pobrinula da nas kroz posljedice sopstvenih (ne)činjena debelo suoči sa još jednim propustom neviđenih razmjera. Cijela priča je dobila i bizarni ton – upravo su predstavnici ministarstva sporta i mladih i RSCG-a dodjeljivali medalje po završetku prvenstva, a time i nagradili samog Roganovića.
Kakva ironija…
I ne, za razliku od prošlosti, nećemo ulaziti u toliko puta pređen krug bez kraja, a tiče se toga ko je koga zvao ili nije zvao, ko je trebao ili nije, zbog čega se dogodilo i čiji je propust u cijeloj priči. U to kolo bez pobjednika ne vrijedi ni ulaziti, ali se jasno i izvan njega mogu konstatovati obrisi.
A oni jasno kažu – Crna Gora ostala je bez rukometne pomoći Marka i Nikole, a čiji je otac, najprije kao igrač, a potom do nedavno i kao selektor pisao najsvjetlije stranice u modernoj eri muške rukometne reprezentacije te je u jednom trenutku naprasno otišao, a njegov projekat prepušten drugima i doživio sunovrat s italijanskim potpisom.
Često govorimo o maloj bazi. A što zapravo radimo da sačuvamo sve moguće sportiste na kugli zemaljskoj koji imaju veze i korijene sa Crnom Gorom?
I koliko ćemo ih još “pokloniti” ostalim zemljama, što u kontinuitetu radimo godinama i godinama!?
Crna Gora više sebi ne smije da dopusti ni najmanji luksuz ovog tipa, računajući sve sportove, već da zasuče rukave i bori se do krajnjih granica za naklonost onih kroz čiji bi doprinos mogla da dosanja najveće visine.
U suprotnom, ovakvim odnosom radimo isključivo sami protiv sebe.
