Na današnji dan, prije tačno 30 godina, Hrvatska je osvojila svoju posljednju medalju u košarci.
Bronza na Eurobasketu 1995. bila je četvrta medalja u četiri godine, sa četvrtim selektorom. Jedino je Petar Skansi na Igrama u Barseloni 1992. imao “drim tim”, sa Draženom Petrovićem, od čijeg se tragičnog odlaska hrvatska košarka nikad nije oporavila.
Nakon Skansija, selekciju je već dogodine u Njemačkoj vodio Mirko Novosel. Zatim je na SP-u u Torontu 1994. legenda zadarske košarke Đuzepe Pino Đerđa uspio da osvoji bronzu, ali ne i jednu hotelsku sobaricu koja ga je drsko optužila za uznemiravanje. Već 1995. u Atini vodio je mladi trener Aco Petrović. Poslije bronze je podnio ostavku smatrajući to – moralnim činom. Za Igre u Atlanti opet je na klupu sjeo Skansi koji je tu nesrećnu selekciju vodio i na Eurobasketu 1997., prvom bez Kukoča i Rađe koji su na pragu tridesete odlučili da je kraj. Skansija je naslijedio Srećko Medvedec, prvi koji nije otišao ni na kakvo takmičenje, ali je vratio Rađu.
Onda je došao čuveni Boško Božić, zvani Pepsi, i za Eurobasket u Francuskoj 1999. vratio Kukoča kao vlasnika tri NBA prstena sa Bulsima. Bio je najbolji asistent Eurobasketa na kojem je Hrvatska bila – jedanaesta. Pa se prvi, ali ne i posljednji put vratio Aco Petrović i priuštio sebi i cijeloj naciji ono četvrtfinale sa Turcima u Istanbulu 2001., i poraz nakon 19 koševa prednosti.
Dakle, ako smo dobro pobrojali deset selektora u manje od deset godina, prava autobuska stanica, takav defile uništio bi i Ameriku. Istodobno, reprezentacija SR Jugoslavije pa zatim Srbije u 35 godina samo je deset puta mijenjala selektora, a Ivković, Obradović i Pešić plus Đorđević zapravo su kombinovano, svaki u dva mandata, vodili 25 godina.
Kad se pak uporedi košarkaška selekcija sa voljenim vatrenima, taj je jaz u kontinuitetu još veći – fudbalere je od 1994. vodilo samo devet selektora. I nikad se niko nije vraćao na klupu. U košarci samo Aco Petrović – triput.
Ali to je samo jedan segment priče, zapravo je već od početka devedesetih bjesnio rat za vlast u hrvatskoj košarci, mijenjali su se na raznim sjednicama i plenumima šefovi saveza, sve dok nije zasjeo šibenski sudija, danas pokojni Danko Radić koji je mnogima ostao “uzrok svega zla i nesreće”. I to je prilično nategnuta teorija, kao i priča da je nekadašnji vladar jake Cibone devedesetih, Zadranin Bože Miličević, prvi put ušavši u košarkašku halu pitao “a gdje su golovi?”.
Ali, svega je bilo, pa je tako jedan mandat imao i nekadašnji ministar finansija Ivan Šuker koji se “proslavio” za Eurobasketa u Zagrebu 2015. kad je nakon poraza od Gruzije, pred zaključanom svlačionicom i grčkim delegatom, uzrujan što niko ne želi da ode na press-konferenciju vikao:
“Ma baš me briga, ne mora niko ni da ide, neka se j..u i Fiba i njihova pravila i ovaj delegat! I slobodno mu to prevedite…”.
“Taj” delegat je samo kratko rekao:
“Ne morate da mi prevodite, sve sam razumeo. Znate, ja sam iz Soluna, mi znamo vaš jezik…”.
I tako…
Igrači su takođe bili priča za sebe, uz čast iznimkama koje su ginule za dres kao što su to zapravo redovno, bez obzira na konačni ishod, zapravo uvijek radili fudbaleri ili rukometaši. Ono što je njima bilo “pod normalno”, košarkašima je često bilo “kad i ako”, uz to što su i unutar sebe bili skloni da se podijele i teško su uspostavljali hemiju.
I opet se tu vraćamo na Dražena koji je karakterom i klasom samo spajao i povezivao (poznata iznimka jedino je odnos sa Đorđevićem), a trenerskog autoriteta dovoljno snažnog da ih nadjača ili ubijedi da je igrati besplatno za Hrvatsku “nešto veće” od unosnog ugovora i uživanja u ljetnom odmoru ili rada u ljetnom kampu, tek nije bilo.
Na prvi zov NBA, čim bi osjetili šušku dolara, viknuli bi “ćao, ragaci” i uz podršku familija kidali glavom bez obzira, otkazivali kao Žižić zbog umora sa 25 godina!
Luka Modrić i na pragu 41. želi još… Četrnaest igrača po NBA franšizama imala je u jednom momentu Hrvatska. I blago i prokletstvo…
Što se tiče onog prokletstva o kojem se piše, evo, već tri decenije, to već ulazi u sferu kasnonoćnih emisija po opskurnim televizijama – silazak sa postolja u Atini simbolički iz današnje perspektive možda predstavlja tačku bez povratka, ali u onim ratnim uslovima, kad dvije zemlje nisu imale ni diplomatske odnose, bio je to jedini moguć potez. Težak, ali jedini moguć. U tome niko nije vidio ništa sporno, pa ni Fiba koja ni na koji način nije kaznila Hrvatsku za to, nekom suspenzijom ili slično.
Dapače… Jedini momenat teškog zakidanja bilo je zapravo četvrtfinale Eurobasketa u Beogradu, tek deset godina kasnije, protiv Španije… Za sve druge poraze hrvatska košarka si je uglavnom sama bila kriva. I danas je tu gdje jest, u zapećku interesa javnosti i vlastitoj zapuštenosti, pa tako raspala Cibona objavljuje da se od košarke oprostio njen bivši igrač – Bogdan Bogdanović!?
A ta izgubljenost u novom vremenu i pomalo “štokholmski” odnos sa prošlošću – a svi uspjesi hrvatske košarke zapravo su vezani za vrijeme Jugoslavije ili su imali korijene u njoj – i nastojanje da joj se čas trči u zagrljaj, čas bježi od nje, možda se najbolje ogledaju kroz nesrećnog Dina Rađu koji je povezao i taj silazak sa postolja i ovacije u Beogradu na oproštaju Đorđevića, i Kninsku tvrđavu i onaj naslov u Gazeti, kad su ga u predvečerje raspada i rata italijanski novinari na Eurobasketu 1991. pitali za koga će dalje igrati…
“Imam samo dvije ljubavi… Željanu i Jugoslaviju”.
