Nemam dokaza za to, al’ nekako mi se danas čini da smo u Jugoslaviji svi imali neki svoj zid za nabijanje lopte. Moj je bio ispod stana, a odmah do drvenih vrata kuhinje restorana, pa su kuvarice kad bi im “pregorjelo” slale šefa sale da potjera neumornog klinca. Za silu, mogao je i bračni krevet roditelja da posluži, pa je jednom i luster stradao.
Otkrivanje tajne čuvenih “slobodnjaka” poklonike pokojnog Siniše Mihajlovića odvelo bi obično u djetinjstvo u Borovu gdje je klinjo duge kose po cijele dane, kad ne bi trenirao u klubu, nabijao loptu u kapiju kuće Mihajlovića. Stao bi nasred ceste, namjestio loptu, naciljao u zamišljenu tačku, opalio… i tako unedogled. Limena vrata duga i velika gotovo kao fudbalski gol, a zapravo karakteristična za slavonsku i vojvođansku ravnicu, tresla bi se i odzvanjala od udaraca dok se komšijama ne bi slošilo.
Dinamo je još šezdesetih imao kralja slobodnjaka i zvao se Rudi Belin. Plavi su živjeli od njegovih golova, a Džajić ga je vodio po Beogradu dok je služio vojsku na Banjici i ubjeđivao ga: “Potpiši za Zvezdu i možeš da biraš kuću koju želiš”. Jednom je otkrio jednostavnu formulu majstorije uz koju je njegova lopta na dvadeset metara bila “pola gola”.
“Kako sam usavršio? Samo vježbanjem. I nisam pucao samo na stadionu. Našao bih neki komad zida i satima bih gađao”.
Nakon treninga, dok bi saigrači bili pod tušem, Rudač je neumorno vježbao svoju najveću strast. U jednom momentu došao je u situaciju da više ne smije da promaši, jer ako bi otišlo preko gola, publika bi ga kritikovala. Bilo je i poslije u Maksimiru pravih majstora za slobodne udarce i većinom su bili učenici upravo legendarnog Belina. Kaže da mu Zvonimir Boban “nije dao živjeti” dok udarac nije doveo do savršenstva.
Devedesetih je u Maksimiru “odzvanjala” ljevica Igora Cvitanovića kojeg je jedan dio publike obožavao, a drugi proklinjao vičući mu “grbavi”, iako mu je zona 20-25 metara bila ono što je košarkašima crta za slobodna bacanja. Bilo je utakmica kad bi pogodio i dva slobodnjaka, a iz trećeg bi naciljao spojnicu! Čak i najveći kritičari povukli su se kad je otišao i izvođenje preuzeo neko treći, a lopte krenule da lete na sve strane samo ne tamo gdje treba…
“Eto vidiš, da je Cvita tu, to bi išlo u devedeset, ovo je niš’…”, komentarisalo se na istočnoj.
S godinama i razvojem fudbala, pogodak iz slobodnog udarca, sa veće ili manje udaljenosti, postao je raritet kao rani Rembrant, mada je Petkovićeva bomba na Rujevici zapravo riješila prošlo prvenstvo u korist Dinama. Ali ovaj nedjeljni Modrićev pogodak Poljacima na Opus areni, sa ruba kaznenog prostora, remek-djelo je kakvo nismo vidjeli još od doba Marka Mlinarića.
“Ma nije to nikakva genijalnost, pa samo treba da prebaciš zid!”.
Ako je tako, ako treba “samo” da se prebaci zid, pa zašto češće to ne vidimo? Nego se zlopatimo svi zajedno čekajući da ga neko stvarno prebaci, a da pritom ne ošteti klupski budžet za trošak još jedne izgubljene lopte. I zato, majstore, pogodi ti ono što je Luka pogodio, pa da pričamo o ugovoru…
Nije bez razloga Modrić odmicao loptu od šesnaeterca prije izvođenja, pa je sudija vraćao na početnu poziciju. Jer, kad prođe živi zid, nema još mnogo prostora i vremena da se spusti. Ali, nije lako ni golmanu, jer kakve god da je brzine, on je vidi u zadnji momenat. Tu je i taj razumljiv psihološki strah od susreta sa stativom.
Na prste jedne ruke mogli bi da se pobroje slični potezi u bogatoj istoriji vatrenih i zato je takav, čisti, filigranski precizan slobodnjak, ipak pomalo i poljubac genijalnosti, a ne samo stvar vježbe i iskustva. Modriću je javnost nakon razočaravajućih hrvatskih nastupa u Njemačkoj poručivala da se napokon penzioniše. Nakon još jednog sjajnog nastupa u kojem je veče uoči 39. rođendana, zabio jedini gol na cijeloj utakmici dočekali su ga naslovi: “Luka, igraj koliko god još želiš”.
I najžešći su kritičari kapitulisali, a Modrić je spasio selektora Dalića novih neugodnih pitanja novinara na koje se, utisak je, sve češće nervozno “breca” jer “ne razumiju” da se pravi novi tim, pa zato i izostaju golovi. To i jest dijelom tačno, mada se novi tim pravio i nakon Rusije, i nakon Eura 2021, a uoči ovoljetnog EP-a pravio se – stari! “Novi tim”, vidim, pravi i Piksi Stojković u Srbiji, pa ispada da je za dugi vijek selektora na Balkanu najbolje “prepisati” formule provjerenih političkih asova… Kad ne znaš šta ćeš, objavi da rekonstruišeš vladu ili raspiši nove izbore! I tako nema ko da te zamijeni, a budale će misliti da nešto radiš.
