Često navijačka pripadnost, naročito u našim krajevima, bitiše između genijalnog i abnormalnog.
Prava je to Pandorina kutija, u kojoj se prepliću definicije opsesivne ljubavi i lojalnosti prema svom klubu s jedne te česti odlasci, u to ime, u sasvim suprotnu krajnost netrpeljivosti i mržnje prema svemu suprotnom s druge strane.
Od odlaska na rizične puteve bez povratka, boravka na nehumanim tribinama, uz pjesmu, dlanove, baklje, zastave, transparenate, koreografije, međusobne podrške, znanih i neznanih humanitarnih akcija, pa sve do sukoba raznih vrsta, bijesa, nezadovoljstva, brojnih borbi sa vjetrenjačama – sve je to navijački galimatijas.
U tom i takvom vakumu, mnogima nedokučivom, a nekima opet, na neki, način shvatljivom, postoji krajnji kodeks koji u krajnjem znači – život.
Koliko god da su ti i takvi ultrasi različiti, koliko god da su puta jedni druge pobijedili, ponizili, koliko god da su se puta “izmjerili”, taj jedan trenutak bio je i ostao veći od svega navedenog. Definicija čovjeka, bit poštovanja, bljesak empatije, čin saosjećanja.
Upravo je sve navedeno prethodnih dana s raznih adresa zavrijedio u navijačkom svijetu poznati vođa navijača Budućnosti, Varvara, Aleksandar Ivanović Čaka, koji vodi bitku za život. I koji, uz porodicu i prijatelje, na tom putu ima rijetku podršku sa mnogih navijačkih adresa uprkos ovjekovječenom i neupitnom rivalstvu koje postoji decenijama unazad.
Od lokalnih adresa, preko Nikšiča, pa sve do Beograda brojne ultra grupe ujedinile su se u podršci prvom čovjeku plavo-bijele tribine, ostavivši ne trenutak po strani sve ono što ih razdvaja, uz poruku zajedništva koja je istinski odjeknula u svijetu sporta, regiona, naročito u tom specifičnom univerzumu navijača.
Kutak svemira koji vrijedi izučavati, a koji neprestano živi između emocija i osuda, ovog puta demonstrirao je svoju najtopliju stranu i princip ljudskosti.
Solidarnost, kao vjetar u leđa koji je više nego ikad potreban jednom od njih.
