Baviti se u Hrvatskoj ili, tačnije, pod hrvatskom zastavom nekim sportom, a da to nije fudbal, jedan je od težih oblika mazohizma na koji čovjek može da se navuče i svakako treba dobro da razmisli prije nego što će da kaže komšijama ili nekom bliskom šta mu je zapravo preokupacija.
Trenirati neki stoni tenis, odbojku ili, evo, plivanje znači uglavnom mučiti se jadan, a da za to niko i ne zna i ne vidi, sve dok se desi nešto baš, baš veliko. E onda su, kad konačno dođete do toga da se neko zainteresuje za to što radite, velike šanse da vas u đir ulove ljudi ili programi potpuno nepripremljeni za taj neočekivani događaj, da vam pomiješaju discipline i medalje, da vas uporede sa nekim ko i nema veze sa tim vašim sportom, ali i da sa priličnom preciznošću prokopaju neke zabavne detalje iz familijarne prošlosti, pa da požalite šta ste uopšte išli nešto da trenirate i da osvajate…
Da ne pričamo o tome da skoro svaka priča po tom pitanju počinje i završava sa parama, a para jednostavno – nema.
Pa je tako interesantan detalj otkrio selektor hrvatske plivačke reprezentacije Pero Kuterovac (podaci poznati i selektorima drugih sportova poput Line Červara), inače najpoznatiji i najuspješniji hrvatski kondicioni trener, nakon što su se hrvatski plivači sa Evropskog prvenstva u poljskom Lublinu vratili sa tri medalje, među ostalih i u štatefeti, što je izazvalo pravu nevjericu u javnosti…
Kuterovac je tako u prvoj izjavi priznao da je prvenstvo pratio iz Zagreba, jer Savez nema para za tako duga putovanja, pa je između plivača i trenera logično otpao – trener. Skromni Pero je svoje “gazde” zaštitio riječima da je on i tako samo strateg, da time njegov posao završava te da on ne mora poput Zlatka Dalića ili Ivice Tucka da bdije u neposrednoj blizini uz svoje izabranike.
Doduše, sjećajući se nekih utakmica hrvatskih vaterpolista bilo bi bolje da ni Tucak nije bio uz bazen, ali vjerojatno nisu mogli da ga spriječe u dolasku. Inače je, čisto radi poredbe, nekadašnje selekcije DDR-a u plivanju na svakom takmičenju pratio jednak broj popratnog osoblja. Pogađate, nisu svi bili treneri…
Splitski torpedo Jere Hribar osvojio je u Lublinu zlatnu medalju na 50 metara slobodno, srebrnu na 100 metara slobodno, a sa članovima štafete Nikolom Miljenićem, Božom Pavlovićem i Lukom Cvetkom donio je Hrvatskoj još i jednu bronzu. Jeste da je to “samo” Evropsko prvenstvo, ali na plivanje je u Hrvatskoj i dragi Bog zaboravio, pa su prve medalje nakon 16 godina izazvale takvu nevjericu da je u javnosti izronio čak i Duje Draganja, jedini hrvatski plivački osvajač medalje na olimpijskim igrama koji se pojavljuje rjeđe i od Jetija, te im video porukom čestitao na uspjesima.
Prvu plivačku medalju Hrvatskoj donio je, inače, zlatni dečko Miloš Milošević zbog čije je nesrećne sudbine, mnogi su i danas ubijeđeni, pala loša karma na hrvatsko plivanje kad mu je 1992. prvi šef Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak kao najtalentovanijem u generaciji zabranio nastup u Barseloni “zbog nepoćudnog prezimena”. No, da se ne vraćamo tom očajnom filmskom režiseru koji je sve na ovom svijetu objašnjavao kroz svoje babe, tetke i stričeve, i koji je kao direktor televizije u tom svom ratnom ludilu degradirao i znamenitu Milku Babović zato jer joj je otac Crnogorac.
Zato, posvetimo se zasluženim herojima novih vremena i novim plivačkim herojima.
Shvativši da borbe sa vjetrenjačama za bolje uslove u hrvatskom plivanju nema nikad da dobije, i da će svi ti mladi talenti uzaludno pokušavati da se razviju u nekim suludim terminima, sudarajući se sa poštenim građanima, a na jednom su olimpijskom bazenu u Zagrebu svojevremeno nudili i “noćno kupanje”, Kuterovac je svim talentovanijim biserima savjetovao da radije upišu neki američki koledž koji će uz svjetsku diplomu da im donese i prilične plivačke mogućnosti.
Jere Hribar je tako odmah po završetku takmičenja odjurio prvim avionom za Ameriku da bi polagao ispit, a upisao je – finansije! Učenje bi ugurao između jutarnjih i večernjih nastupa u Lublinu te obaveznog popodnevnog drijemeža.
Ali, kad se zavrti historija najvećih uspjeha hrvatskih medalja na velikim plivačkim takmičenjima, dolazi se do podatka da su iza većine njih stajali ili američki treneri ili vrijedan timski rad upravo na nekom od američkih koledža. Amerikancima, naravno, ni na trenutak nije palo na pamet da možda i sebi tako kopaju rupu podižući konkurenciju…
“Ne, zašto? Pa njima je važnije da uspije neko sa njihovog koledža, jer svi će da otkriju gdje on(a) to studira i svi će to da gledaju kao uspjeh koledža kojem će samim time da skoči vrijednost”, objasnio je jedan dobar poznavatelj prilika u ovom sportu koji traži nevjerojatno puno upornosti, strasti, posvećenosti.
Plivačku selekciju nakon Lublina na aerodromu su dočekali novinari i kamere. Prvo su pomislili da nekoga hapse. Onda im je trebalo vremena da shvate o čemu se radi i povade medalje iz torbi da bi se uslikali. Ima ta zavjetrina, doduše, i nekih svojih prednosti.
Mada bi svakako trebalo zauzdati “poletuške” o potencijalnim postoljima na Ljetnim igrama 2028., medalje plivača popravile su pomalo krvnu sliku hrvatskog sporta na kraju 2025. godine jer se javnost, u nedostatku ičeg bitnijeg, već okreće velikom pohodu hrvatskih navijača na Dalas i druge američke gradove gdje će u kasnim noćnim terminima po evropskom vremenu da nastupaju Vatreni.
Mi im tamo svakako želimo što dulji boravak.
