Rukometno prvenstvo Evrope, koje se igra ove godine u Njemačkoj, ulazi u samu završnicu. Uskoro ćemo saznati ko će naredne dvije godine stanovati na krovu Evrope.
Bosna i Hercegovina je nastup na svom trećem Evropskom prvenstvu završila kao statistički najlošija reprezentacija Evrope. Nakon što smo 2020. i 2022. završavali kao 23, ovoga puta pali smo stepenicu niže i na kraju završili kao 24., posljednjeplasirana, reprezentacija na Euru.
Naša reprezentacija okončala je svoje takmičenje s tri poraza u isto toliko utakmica, a takav učinak zabilježila su još dvije selekcije. Radi se o Rumuniji i Grčkoj, ali Rumunija ima bolju gol razliku od BiH, dok identičnu gol-razliku kao naš tim ima Grčka, a ona iznosi -28. No, zbog manjeg broja postignutih golova Bosna i Hercegovina (59) je zauzela posljednje, a Grčka (72) pretposljednje mjesto na turniru.
BiH je u prvom kolu poražena od Švedske 29:20, u drugom od Nizozemske 36:20, a u trećem od Gruzije 22:19. I odmah nakon ovih utakmica našli su se dežurni kritičari da kažu kako ništa ne valja. Istina je da je rezultat loš i da za to neko treba snositi odgovornost. Možda se i selektor Irfan Smajlagić malo pogubio, ključi igrači zakazali i svakako o tome se treba govoriti. Došlo je do smjene generacija, neki od naših najboljih rukometaša svih vremena više i ne igraju za reprezentaciju, a stanje u Rukometnom savezu je, blago rečeno, katastrofalno. Zato je, kada se sve sabere, i sam odlazak na Evropsko prvenstvo uspjeh za rukometnu reprezentaciju BiH.
I prije nego kritikujete momke, koji ostavljaju i zadnji atom snage na parketu, za državni grb zapitajte se šta su oni dali za domovinu, a šta domovina njima? Ovi momci, igrajući za svoje klubove širom Evrope, ali i za reprezentaciju na svjetskim i evropskim prvenstvima, pronijeli su slavu ove države, mnoge od vas usrećili velikim pobjedama, odličnim rezultatima, lijepim potezima… Sport je najveći ambasador svake zemlje i sigurno da smo svi ponosni na uspjehe koje prave Mirsad Terzić, braća Benjamin i Senjamin Burić, Marko Panić i mnogi drugi. Svi smo ponosni kada pročitama da su ti momci napravili neki dobar rezultat igrajući za svoje klubove, a o radosti nakon uspjeha reprezentacije ne treba ni govoriti.
A šta je država dala njima? Ništa! Većina njih je zahvaljujući svom upornom radu i talentu uspjela otići u inostranstvo i tamo napraviti karijeru i razviti se kao igrači. Svi oni u našoj zemlji trenirali su u gotovo katastrofalnim uslovima. A ništa bolje nije ni danas kada igraju za reprezentaciju.
Rukometni savez gotovo da i ne postoji. Igrači se snalaze za opremu, često sami sebi kupuju preparate za pravilnu ishranu i oporavak… i zamislite sve to u 21. vijeku. Putuju autobusom, spavaju u skromnim hotelima, nekada jedu hranu koja nije namjenjena sportistima. I za razliku od nekih drugih reprezentativnih selekcija nikada niko od ovih momaka nije rekao ružnu riječ o reprezentaciji, uvijek su dolazili na okupljanja, pružali svoj maksimum, ginuli za dres.
I zato prije nego ih kritikujte, prvo im iskažite poštovanje za ljubav prema domovini, a onda se probajte staviti u njihovu situaciji i zamislite kako bi vi reagovali da iz savršenih uslova koje imate u klubovima, dođete u katastrofalne uslove i opet date svoj maksimum. Neki često i ugroze svoje zdravlje, ugroze ugovor u klubu, egzistenciju, a sve kako bi igrali za reprezentaciju.
Zato su rukometaši ponos nacije, bez obzira na rezultate.
