Jednom kad se sagradi budući Dinamov stadion vjerojatno će o tome da se snimi i neki film o svim godinama čekanja i čežnje. Do tada osuđeni smo na agoniju koja otvara krater pitanja nad hrvatskim društvom koje se tri i po decenije nakon zatvaranja u sopstevenu državu lomi po sve više tačaka podjela.
Stadion je samo jedna od njih, prilično lako iskoristiva za jeftina populistička poentiranja, peglanja političkih rejtinga i slično.
Gotovo pune dvije decenije bivši zagrebački gradonačelnik, danas pokojni Milan Bandić, razvlačio je pitanje maksimirskog stadiona kao Panta pitu, obećavao, najavljivao, a Dinamov bi se navijač rekordnom brzinom opet probudio svjestan da od svega toga ništa. I kad su na najnovijem predstavljanju projekta novog Maksimira, na kojem bi one najveće utakmice trebala da igra i hrvatska fudbalska reprezentacija, pred sedmu silu prostrti planovi budućeg izgleda, pobjedničko djelo nekog studija iz Milana, prošlo nam je kroz glavu da smo takvih prezentacija odgledali već sedam-osam.
Ali dvije su bitne razlike – prva je da su prvi put na jednom mjestu po tom pitanju, dajući puni legitimitet i ozbiljnost priči, za isti stol sjeli predstavnik Grada (gradonačelnik Tomislav Tomaševića iz platforme Možemo), predstavnik države (ministar turizma Tonči Glavina, iz kvote HDZ-a) i predstavnik kluba Zvonimir Boban, i dalje nepoznate političke orijentacije, ali otprilike jasnih životnih svjetonazora.
Druga je razlika da Tomašević, za razliku od rahmetli Bandića, priča iz pozicije nekoga ko je u rekordnom roku već došao do 70 odsto dovršenosti jednoga stadiona i cijela akcija “Dva stadiona” razvija se upravo onako kako je od starta najavio – prvo rušenje, pa izgradnja nove Kranjčevićeve na koju Dinamo privremeno seli, a onda kompletno rušenje pa izgradnja novog Maksimira.
Dinamov navijač toliko već dugo vapi za novim, modernim izdanjem da nam ni na kraj pameti nije bilo da pobunu može da izazove predloženi izgled. Da bi se nešto nazvalo kritikom, moralo bi da bude utemeljeno na nekom znanju, a od viđenijih arhitekata rad milanskog studija komentarisao je samo Oto Barić mlađi, sin nekadašnjeg Dinamovog trenera i hrvatskog selektora. Logično, kolega kolegi u takvim strukama rad javno ne komentariše, tako da sve ono što smo čitali i slušali posljednjih dana i ne može da se nazove lavinom kritika, već samo lavinom pljuvačine koja se razlila kao bujica po vreloj političkoj jeseni 2026.
Stvar je otišla tako daleko da se u rasprave umiješao i premijer predloživši novi natječaj, što nas je navelo na pomisao kad je to Andrej Plenković prešao u Vučićev mod i počeo da komentariše i miješa se čak i u pitanja iz klase kafanskih rasprava. Rani Plenković odmahnuo bi rukom i bukvalno poručio “imam pametnijeg posla od izgleda Dinamovog stadiona”, ali ljujaljući rejting vladajuće stranke očito traži da se pomnije prati bilo naroda i jaše na valu (ne)zadovoljstva amorfne mase sa društvenih mreža.
E pa nas je sve i dovelo tu gdje jesmo baš to što svako sve komentariše, i da i “no name” budala, a ne samo premijer, zaslužuje navođenje, i to u naslovu, dok ocjenjuje najsloženija arhitektonska rješenja, a nemamo pritom dokaza da je takav isfrustriran od lego kockica uspješno složio i kuću Pape Štrumfa!
U cijelom ludilu pao je i prijedlog iz redova koalicijskog partnera vladajuće partije da se pitanje budućeg izgleda preda na elektroničko glasanje, ali ne Dinamovim navijačima ili građanima grada Zagreba, već svim Hrvaticama i Hrvatima, ma gdje bili! Jer budući “nacionalni hram” fudbala svima njima i pripada…
Kako je slična logika bila korišćena i za potrebe dokazivanja da mora koncert Thompsona u Zagrebu, postavlja se pitanje sa kojim pravom i uz koju logiku Zagrepčane treba da se pretvori u građane drugog reda u zemlji, ljude koji nemaju pravo sami da izaberu ni ko će da im vodi grad, ni ko će u tom gradu da pjeva, ni ko će i kada da im nosi smeće ili na kakvom stadionu će da se igra fudbal, već tu trebaju da intervenišu “pravovjerni krajevi”, gdje “sumnjive političke opcije” jednostavno ne prolaze.
Analogijom, da li bi onda po istoj logici Zagrepčanima bilo ponuđeno da se izjašnjavaju po pitanju budućeg Hajdukovog stadiona, jednom kad Poljud ode u istoriju? Aha, bi…
Nego, strogo fudbalski gledano, rješenje je neuobičajeno, ali svakako interesantno, pa čak i ona zajebancija sa četiri poluotvorena laptopa više daje za pravo autorima da su bili originalni nego što obezvrjeđuje njihov rad. Jedan od prigovora su nezatvoreni ćoškovi između tribina, ali upravo to je na tragu rješenja originalnog autora Ivana Turine kad je pravio prvi Dinamov stadion, smješten uz šumu iz koje i treba stalno da pirka neki vjetar.
Kako kao narod imamo urođeni strah od propuha, napadi su išli u smjeru da će publika unatoč krovovima da kisne i zebe, ali malo ko se sjetio da se dobar dio sezone igra po najgorim žegama, i da gotovo hermetički zatvorena neklimatizirana limenka može da ima još gori efekt staklenika.
Navijačka skupina BBB prigovorila je da na projektnim prikazima nigdje nema plave boje. Odlično, zašto su oni na sjevernoj tribini svi redom u crnom!?
Tomašević i Boban stali su iza svog izbora među ponuđenim rješenjima poentiravši da su htjeli nešto što će da podsjeća na originalni Maksimir, a ne nešto za što će teško neko moći da se ocijeni je li to kopija Bajernove Alijanc Arene ili neke slične ovalne kutije. Mnogima je i originalni stadion na svome vrhuncu, iako nagrađivan kao sjajno uklapanje arhitekture u prirodni ambijent, bio jedan od najružnijih u bivšoj Jugoslaviji, ali Goran Bregović je pak govorio da nema bolje koncertne kulise od Maksimira.
Mnogi su se zgražali nad činjenicom da je baš to rješenje odnijelo pobjedu među više od 80 ponuđenih, ali malo ko je očito prošao svih 80 i kusur projekata, jer bi vidio da su neki takvi da bi za realizaciju bilo potrebno porušiti nekoliko stambenih blokova i iseliti pola obližnjeg zološkog vrta, a jedan se majstor mrtav-ladan javio sa rješenjem koje je čista kopija originalnog Stadiona druga Lenjina iz vremena Oktobarske revolucije!
Pljuvačina sa kojom se suočio Zvonimir Boban na osobnoj razini, iako je imao najbolje namjere, civilizacijsko je dno kojem treba jednako tako – pljunuti u lice. Jer, to je jedini jezik koji razumije.
A ako će zaista sve da ode u novi natječaj i novo rješenje, možda najbolje da autori sve prosto svedu na samo dvije, ali jako, jako udaljene tribine. Jedna na kojoj smo “mi” i druga na kojoj su “oni”. Da se ne ljubimo…
- Mišljenja iznešena u kolumnama lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Lob Sport
