Insieme, unite, unite Europe, pjevao je prije 35 godina u zagrebačkom Lisinskom Toto Kotunjo, i pobijedio s pomalo političkom porukom na Pjesmi Eurovizije. Ali ni italijanskom šlager-pjevaču ni ikome iz žirija ko je tada glasao za njega nije bilo na kraj pameti da to ujedinjenje može da završi tako da najbolje hrvatske klubove vode italijanski treneri, a da u istom momentu na klupi najtrofejnijeg kluba Čizme sjedi jedan Hrvat.
Nakon što je bio igrač, pa pomoćni trener, Igor Tudor postao je i glavni trener Juventusa, i to je, na papiru gledano, možda i najveće priznanje za jednog hrvatskog trenera u postjugoslovenskoj eri. Ne računamo li Niku Kovača koji je vodio Bajern, ali Kovača se, čak i kad je bio selektor vatrenih, uvijek više gledalo kao njemačkog trenera koji se od klasičnih njemačkih trenera razlikuje samo po tome što želi da bude veći Nijemac od njih.
Mada joj je prvi strani trener nakon Didije Dešampa u posljednjih 18 godina, brak Stare dame i Igora Tudora nekako je i logičan nastavak puta za nekoć supertalentovanog stopera čije su veze sa Juventusom veoma duboke, pa se i njegova epizoda u Marseju, bratskom klubu torinskog velikana, tumačila kao priprema za još veći posao.
Tudorova trenerska karijera, gledajući samo spisak klubova koje je vodio, na prvu je veoma interesantna: Hajduk, PAOK, Karabukspor, Galatasaraj, Udineze, pomoćnik Pirlu u Juventusu, pa Helas Verona, Marsej, Lacio i sada Juventus. Zagrebemo li dublje u istoriju, bogatiji CV od hrvatskih trenera, ali znatno bogatiji, imao je samo Tomislav Ivić koji je vodio “samo” Hajduk, Ajaks, Anderleht, takođe Galatasaraj, Panatinaikos, Porto, PSŽ, Atletiko Madrid, Marsej, Benfiku, Fenerbahče… Dakle, 11 što bivših što redovnih učesnika Lige šampiona. Ali to je daleka prošlost, a Ivić je pokojni.
Problem sa Tudorom je što mu je i danas, nakon 12 godina trenerske karijere, jedini trofej i dalje onaj sa samog početka – sa Hajdukom je 2013. godine, nakon samo par mjeseci vođenja prvoga tima osvojio Kup, protiv Lokomotive u Zagrebu. Bio je to tada tračak nade u moru Hajdukovog jada i do danas je ostao jedan od samo četiri trofeja koje je Majstor sa mora osvojio od 2005. naovamo.
Drugi problem je što mu je taj debitantski mandat u trenerskoj karijeri do danas ostao i najdulji, jedini u kojem je spojio, gledajući kalendarski, tri različite godine. Malo mu je nedostajalo da zaokruži pune dvije godine na klupi Hajduka kad mu je u februaru 2015. pukao film i kad je obavijestio predsjednika Brbića, a onda i igrače za ručkom u restoranu, da on odlazi.
Dugo se i zadržao obzirom na to kojom brzinom Hajduk troši trenere, komentarisalo se već tada.
Sve nakon toga u karijeri bilo je kao da se vodio motom “nigdje više od pedeset utakmica”. Taman da stignu da te bolje upoznaju.
Šalu na stranu, uspješan ili neuspješan, i kad bi popio otkaz i kad bi sam otkazao, Tudor svoj stil nigdje nije mijenjao. Energičan i principijelan, a opet baš kao i za igračkih dana pomalo naprasit, Tudor je gotovo svugdje dočekivan, naročito u većim klubovima, uz puno kritika na račun uprave kluba kako su izvukli tog zeca iz šešira.
Ali isto tako bi se brzo pokazalo da razumije igru, da zna kako da dođe do nje, i da je u stanju, makar za neko vrijeme, da ovlada svlačionicom. Naročito je to bio izazov u Galatasaraju gdje ga je na dvoru kralja Fatiha, u vrijeme kad su Turci imali para i patili za zvučnim imenima, dočekala svlačionica puna “škorpiona” – Vesli Snajder, Lukas Podolski, Nigel de Jong, Sabri Sarioglu…
Problem je bio što su svi bili u zalaznoj putanji, a navikli na gole privilegije i caristička obožavanja. Neko je morao da im kaže da tako više ne ide.
U Juventusu sada, kao u Muzeju iluzija – obrnuta slika. Dočekao ga je prilično mlad, ali za standarde takvog velikana i neubjedljiv kadar, bez izrazitih zvijezda ne računamo li Vlahovića koji je jednom nogom na odlasku. Pomalo je to i posljedica finansijske krize koja se vuče već pet godina, tačno toliko koliko Juventus nije osvojio skudeto. A znate šta je za Staru damu pet godinu…
Neće ni ove, Inter je pobjegao 12 bodova i biće dobro ulovi li se mjesto među prva četiri. Lane su s Alegrijem osvojili kup Italije, a ove su ispali na penale od Empolija. Daleko je to od zlatnih vremena, ali budimo realni… Da su zlatna vremena, teško da bi zvali Tudora.
No, dok je dinastije Anjeli, Juventus neće da propadne, a pritisak će uvijek da postoji. Nije nemoguće da Tudor samo završi ovu sezonu i da već nakon tih desetak kola završi po onoj “plesali su jedno ljeto”. Ali nađe li srednji put između svog talenta i karaktera, želje da svaki njegov tim mora da opravda kupljenu kartu i da svaki navijač mora kući da ode zadovoljan, i sa druge strane pragmatizma da se u Torinu računa uvijek i samo rezultat, hrvatski trener može da ostavi i dublji trag. “Dele Alpi” (po novome Alianc) je uostalom njegov dom. I šansa karijere.
