Je li konačno rješenje istorije fudbala da na kraju svak’ nađe i dovede nekog svog Španca za trenera, da svi od jutra do sjutra na laptopima skautiraju i kopiraju jedni druge i da umjesto toliko puta najavljene Superlige ili nekakve fudbalske Lige šampiona nalik NBA, cijela Evropa bude jedna velika Primera Division?
I da svi kao Viktor Sančez, nasljednik Radomira Đalovića na klupi Rijeke, papagajski na pres konferencijama nakon svake utakmice ponavljaju:
“Vel, dis vos veri taf mec for as ol…“
A mi se rugali Baki Sliškoviću kad je onomad na engleskom komentarisao da je Zrinjski bio “beter u first half, Petah Tikvah in second i da “rezultat is open”…
Elem, nakon što je Hajduk angažovao Gonzala Garsiju, pa Rijeka Viktora Sančeza našli smo se najednom pred mrtvom trkom Dinama i Crvene zvezde za uslugama Alberta Rijere kojeg smo pominjali pišući o evropskim uspjesima i podvizima slovenačkog Celja. Jer, ko će da sluša Marija Kovačevića i Vladana Milojevića sa njihovim teorijama da je u fudbalu sve stvar procesa, da je za sve potrebno vrijeme. To je, što bi naš narod reko – “pase”.
Rezultat se traži sad i odmah, ko će da čeka, može vlast da se promijeni ili rat nedajebože da izbije.
Ali meni ti španski treneri ipak nisu jasni. Evo, taj Sančez… Lane pobijedi Rijeku sa Olimpijom 5:0, isto je sad uradio Hajduku sa Rijekom, ali kako onda ne može da dobije utakmicu na Gibraltaru!? Kako izgubi u Varaždinu, kako polomi zube na Vukovaru, kako sa AEK-om sa Kipra izvuče mršavih 0:0 u Konferencijskoj ligi?
I poslije onda priča “ve had a lot of censes”. Jeste, ako u red šansi spada i kad Fruk sa 20 metara puca u cijeli buljuk igrača pred golom Kiprana.
Ili taj Garsija… Med i mlijeko, napoleonski marš HNL-om, e sve dok ne dođe prva teža utakmica. Onda je flop. Oba ključna derbija, sa Dinamom na Poljudu i sa Rijekom na Rujevici – glatko je izgubio. Izgubi li i veliki subotnji u Maksimiru, biće “nou gud”, što bi rek’o Mario Mandžukić. I ne samo to, poslije Dinama do zimske stanke ima još jedan težak Maksimir, protiv zahuktale Lokomotive, i tek sad postaju jasne riječi starog znanca iz Dinamove vrhuške:
“I šta ćemo onda ako završimo jesen sa sedam bodova prednosti? O kojoj smjeni trenera da pričamo?“.
Takav scenario zapravo bi načinio proljeće krajnje predvidivim, jer minus sedam Hajduk ne okreće u svoju korist, bar još nismo vidjeli, kao što plus sedam može da izgubi. To smo vidjeli, više puta.
Mario Kovačević živio je teške dane, i još ih nije preživio, mada ga je prvo mjesto na tabeli vratilo u život. Dva teška europska nokauta, od Selte u Maksimiru, pa Lila, uz ukupnih 0:7, dovoljno govore o mogućnostima ovosezonskog tima Dinama u drugom najjačem evropskom takmičenju.
Cinici kažu da fudbal koji igra Dinamo sa Kovačevićem ne može da gleda ni onaj koji ga je postavio – predsjednik Zvonimir Boban. Ali ko god se razumije u tu đavolju igru znao je već od početka da će ovo da bude izuzetno turbulentna sezona za Dinamo, i da će da bude velikih uspona i padova, čudesnih pobjeda i neshvatljivih poraza. I to i gledamo.
Jer, nije se mijenjao samo trener, ili “samo” skoro cijeli tim – mijenjao se cijeli klub. Ponovićemo još jednom: u prvih pet sezona Zdravka Mamića Dinamo je osvojio jednu jedinu titulu. Dakle, za sve je potrebno vrijeme, tako da nije ni Kovačevićev, a ni Bobanov problem što smo mi naučili da se nakon dva poraza mijenja trenera, a nakon tri kompletnu upravu kluba.
Da je Boban podlegao pritisku javnosti, koja je čim bi se zaređali malo lošiji rezultati hijenski kružila oko svih Dinamovih trenera od četrespete naovamo – osim jednoga (Zorana Mamića) – stvari bi se vratile na stare postavke i ko bi ućutkao opoziciju koja ionako već ponavlja:
“A šta se zapravo promijenilo i po čemu ste vi drugačiji od Zdravka?“.
Nego, drugo je pitanje puno neugodnije po hrvatski fudbal: Čak i da je Boban maknuo Kovačevića, a koga umjesto njega? Dodajemo i potpitanje: je li Zlatko Dalić posljednji veliki hrvatski trener, učenik koji je nadmašio sve svoje učitelje uključujući i Ćiru Blaževića, ali je ostao i usamljena zvijezda na našem trenerskom nebu?
Svi koji su u posljednjih dvadesetak godina nešto obećavali uglavnom su netragom nestali, počevši od Igora Bišćana, posljednjeg koji je imao školski ispisan put prema vrhu po trasi Rudeš – Olimpija – Rijeka – U21 selekcija – Dinamo da bi ga u Maksimiru u jednom tranzicijskom periodu prebrzo potrošili, a ovih je dana dobio otkaz u katarskom Al Ahliju.
Nije ni čudo stoga da se umjesto nekog hrvatskog rješenja po ko zna koji put zaziva mariborskog “kaplara” Matjaža Keka koji se upravo razišao sa Slovenijom. Al’ Keku je šesetpeta, “stiže jesen pozna”, pitanje je ima li više volje i nerava povlačiti se po HNL livadama i poznavajući ga, čaša vina, stare ploče i dobro društvo uz vatricu iz kamina za nijansu su interesantnija zimska zabava.
Čekajući rasplet i neko novo inteligentno rješenje sa Pireneja, prebiremo po polaznicima HNS-ove trenerske akademije među kojima je bio i već pomenuti Mandžukić. Pa stvarno, zašto ne Mandžo? Eh, zašto…
Kruži priča da je na kraju neke teorijske nastave jedan od predavača rekao “evo, ko bi sada mogao da nam pokaže na tabli i objasni kako bi to na terenu izgledalo, Mandžo, hoćeš ti?”, na što je proslavljeni napadač, kunu se svjedoci, ustao, došao do table, ali i nastavio dalje prema vratima predavaone. I bez riječi se izgubio.
Nou gud.
