Rukometna Crna Gora opet diše punim plućima.
Remi u Tatabanji (29:29) sa zvanično petom reprezentacijom Evrope, Mađarskom, pokazao je da Lavovi iz utakmice u utakmicu idu uzlaznom putanjom.
Time je napravljen vjerovatno i ključni korak prema plasmanu na osmo od ukupno 10 kontinentalnih završnih turnira od obnove nezavisnosti, što je samo po sebi zaista ogromno dostignuće. Ostaje žal zbog nekih propuštenih zicera i poklonjenih lopti u Podgorici, gdje je sastav Didijea Dinara pokazao čeličnu volju, jurio suparnika i na kraju ipak ostao kratak.
No, u Tatabanji je maksimalni pristup nagrađen zlatnim bodom i pokazao da Crna Gora i bez nekoliko važnih igrača (Miloš Vujović, Vuko Borozan, Miloš Božović, Milorad Bakića…) može da parira selekcijama iz samog evropskog krema. Naročito raduje predstava u gostima, čime je razbijen tabu da protiv velikih igramo dobro samo kod kuće.
U samoj igri predstoji još puno rada kroz automatizam, jasnu kretnju, čvršću i konstantniju odbranu. Crna Gora ima još puno prostora za napredak. I apsolutno svo vrijeme ovog svijeta da popravi brojne detalje, sitne boljke, a jedan od njih je da, koliko je moguće, suzbije “crne minute”, ublaži sopstvene padove koncentracije i učini sve da olakša posao golmanima.
Svjetski kalibar Nebojša Simić pokazao je po ko zna koji put da je među najboljim čuvarima mreže na planeti. Jednostavno, njegovo beskompromisno umijeće među stativama i jedinstvena energija toliko su puta podigli Lavove iz pepela, što je bio slučaj i protiv Mađarske. Međutim, čuda koje hobotnica iz Bara izvodi nisu uvijek moguća ako odbrana nije pouzdan partner svojom elastičnošću i inteligencijom. S toga itekako treba raditi na tome, zbog čega je Dinar uostalom i postao selektor naše reprezentacije, a sve s ciljem da se na Euru pojavimo kao savršeno organizovan batalon gdje će se u svakom trenutku znati ko što radi.
A onda tek do izražaja dolaze bombarderske sposobnosti Branka Vujovića, enormni kvalitet Stefana Čavora, vic u igri Radojice Čepića, šampionsko iskustvo Borozana…
Gledajući na papiru, Crna Gora ima brojne igrače koji su dio najveće rukometne scene. I koji su s godinama postali divovi u toj gladijatorsko-rukometnoj areni. A čije znanje i iskustvo maksimalno treba iskoristiti i na tim krilima pokušati stvoriti plodno tlo za uzlet ka zvijezdama. Ako u tome uspiju Dinar i njegov stručni štab naš nacionalni tim mogao bi da postane apsolutni hit.
Remijem u Mađarskoj odškrinuta su ta vrata. Igrači su shvatili da opet imaju krila i da mogu da sanjaju velike stvari uz zajedništvo, vojnu disciplinu i patriotsku želju. Tada ništa nije nedohvatljivo, naprotiv.
S toga je razumljivo slavlje nakon boda u Tatabanji, ponajviše na psihološko-kolektivnom planu. Međutim, stiče se utisak da ova i ovakva Crna Gora, pod uslovom da je kompletna i orna, ne treba previše da gubi energiju na proslave samo iz razloga jer posjeduje kapacitet i potencijal za puno veća dostignuća.
Predstavom na parketu osme sile svjetskog rukometa tek je u praksi dokazano da Crna Gora može i da ima sve što je potrebno da dosanja neke davno zacrtane snove. Za to joj je potrebno sve gore navedeno, a što uopšte nije tako daleko.
U svakom slučaju, Evropo, tu smo.
