Posljednja dešavanja povodom 100-godišnjice Fudbalskog kluba Budućnost zabavljala su javnost nekoliko dana.
Cijeli se cirkus, kao i mnogo toga kod nas, završio verbalnim optužbama, kontranapadima, što je sami jubilej dodatno srozalo na dno i pokazalo da je u cijeloj priči sport tek sredstvo za niske strasti. A odgovornost? Nju ne preuzima niko, a i što bi? Lakše je prebacivati lopticu iz polja u polje. I tako u nedogled.
Igrokaz još jedne loše predstave.
Nego, gospodo, što iz nje možemo da naučimo? Da truli sistem u kojem crnogorskim klubovima vedre i oblače lokalne samouprave jednostavno niti je održiv, niti sa sobom nosi iole zdrave prakse, naprotiv. Demonstrira sve ono čemu, manje-više, svjedočimo i u ostalim segmentima života.
Cijeli taj krug bez kraja konstantno šteti klubovima, ostavljajući im mrvice na stolu svakodnevnog politikanstva. I nije samo Podgorica vjerni prikaz toga. Ona je posljednji, najvidljiviji primjer pogubnog činjenja. Evo i uzroka, a s njim i posljedice.
Znate, imamo izbore. Nakon konstituisanja tzv. vlasti duboko ukorijenjenom praksom političkim partijama je dato na tacni da međusobno dijele parčad raznih kolača, pa tako i onih sportskih. U toj raspodjeli klubovi, koji su često kamen oko vrata lokalnih vlasti kad treba da se izdvoji neki (prikladniji i ozbiljniji) novac, a kad-kad razlog za busanje u prsa kad ti i takvi klubovi ostvare neki zamah ili uspjeh – postaju svojevrsni taoci.
Vlasti se mijenjaju na svake četiri ili manje godina, a s tim, iznova i iznova, klubovi mijenjaju cijele strukture, čiji predstavnici mijenjaju statute, mjere vrijeme od njih samih, a najčešće zapravo nemaju ni najopipljiviji dodir s onim što ih je političkim doprinosom zapalo. Na taj način klubovi trpe neviđenu rekonstrukciju (ko je rekao torturu?), koja ide toliko daleko da se nerijetko nekima od njih mijenjaju i tradicionalne klupske boje, grbovi, dok se poslovanja svode na vještačko traženje nekih sponzora, a kojima nije dozvoljeno da putem Nadzornih odbora prate đe se njihov novac troši i da li on ide tamo đe bi trebao.
Zato mnogi od njih bježe od sporta, iako je on zapravo idealan poligon za plasiranje njihovih proizvoda.
Pravila poslovanje funkcionišu u magnovenju sve do neke nove garniture. I tako u nedogled, čast izuzecima koliko je nokta. Primjera je, osvrnite se oko sebe, sijaset u našoj maloj Crnoj Gori.
Da li u svemu tome iko pita sportske radnike ili navijače (građane) bilo što? Odgovor znamo svi – niko. Posebno ako nisu u aktuelnom podobnom momentu spremni da se povinuju novonastaloj eskadrili koja o nečemu odlučuje. I to je, treba pošteno priznati, depresivna realnost koju živimo svi mi koji smo u sportu i oko njega.
I onda, prirodnim slijedom, samo po sebi nameće se pitanje – čemu čuđenje?
Jedini izlaz iz te močvare je privatizacija. Izlazak na tržište i prestanak pogubnog, samoubilačkog sna o lokalno-državnim jaslama na čije mlijeko većina želi da živi do kraja svojih života. Istina, ni privatizacija sama po sebi ne garantuje ništa. Brojni su primjeri propalih projekata, mada su oni uglavnom đeca u startu štetnih i često koruptivnih dogovora.
A da bi klubovi izašali na tržište i pronašli istinske partnere treba da provjetre svoje prostorije (ko ih uopšte i ima), skinu prašinu sa svoje postojane i ponosne istorije, izglancaju pehare i medalje, jednom zauvijek do tančina domaćinski srede papire, riješe svako dugovanje i čistog obraza jednom za vazda izađu iz kandži politike.
Možda onda jednog dana naši sportski klubovi, koji su toliko velikih sportista i crnogorskih ambasadora iznjedrili, a čiji je život duži nego svih usputnih ljudi pojedinačno, konačno dobiju status kakav nesumnjivo u društvu zaslužuju.
U tom imaginarnom, uređenom sistemu koji, zamislite, tamo neđe stvarno postoji i funkcioniše, odnosi su profesionalniji, takmičenja poštenija, rezultati mjerodavniji, uspjesi zdraviji, a proslave klupskih jubileja dostojanstvenije, uz iskrena priznanja onima koji su bespoštedno ugrađivali svoje živote u sistem vrijednosti.
I dok se jednom ne prekine taj lanac nikada nećemo izaći iz ralja tamo nekih pukih mandata koji proždiru, u ovom slučaju sport, kao jedan od najvrijednijih crnogorskih društvenih resursa.
