Održavaju se sportska takmičenja u Srbiji, prati se sport, ali ne može se ni u ovoj oblasti pobeći od sveprisutne teme, građanskih protesta u Srbiji.
U idealnom svetu želimo da sport, kao nešto što bi trebalo da bude najčistije, bude odvojen od politike u kojoj važe neka druga pravila. Međutim, Srbija je u takvom trenutku da niko niti jeste, niti može da bude neopredeljen. I sve manje prolazi neopredeljenost.
Mnogi sportisti podržali su proteste motivisane studentskom akcijom i njihovim zahtevima. Novak Ðoković, Željko Obradović, Ivana Španović, Bogdan Bogdanović, Dejan Bodiroga, Nina Matejić između ostalih podržali su proteste. Ipak, takva masovnost nije viđena kod klubova.
Jasnu i nedvosmislenu podršku studentima, đacima, profesorima, nastavnicima dali su Gimnastički klub Beograd, Klub za sinhrono plivanje Novi Beograd, Klub za umetničko-sinhrono plivanje 25. maj, a ostali ili “mudro ćute” ili su dali podršku vlastima.
Na primer, Vaterpolo savez Srbije i Rukometni klub Partizan na Instagramu ostavili su poruku – “Deci je mesto u školi”, pokazujući jasno kako se određuju prema štrajku.
Faktički prvi čovek FK Crvene zvezde Zvezdan Terzić na ličnom Instagram profilu bila je upečatljivija. Napisao je “Što se tiče njihovih pobuna, crvenih šaka i obojenih revolucija poruka srpskog naroda je sledeća”, obogaćena crvenom rukom i srednjim prstom, koji je zvanično afirmisao gradonačelnik Kraljeva iz Srpske napredne stranke, čije ime ne zaslužuje ni da se pominje.
Ovakve poruke dokaz su da je došlo vreme kada svako ima obavezu da se izjašnjava, pa čak i sportski klubovi. Samo što je pitanje koje su organizacije ucenjene sredstvima koje se, na ovaj ili onaj način, obezbeđuju iz državnih izvora, ili su prosto lojalni ovom režimu, jer su ljudi koji vode te klubove, preko režima došli do velikog uticaja u sportu u kojem se takmiče.
I to je odraz tragičnog stanja srpskog sporta.
Ne samo uspeh, već i gola egzistencija klubova u Srbiji direktno zavise od države. A time su i zarobljenici stranke na vlasti. Što znači da stranka delegira ljude na rukovodeća mesta, kojima je najčešće (čast veoma malom broju izuzetaka) prvi, osnovni, pa i jedini cilj lična promocija i bogaćenje. Iza tih ljudi ostaje pustoš i vrlo malo sportskih rezultata, koji i ako se ostvare, samo su trenutna dobrobit, a budućnost u vidu ozbiljne organizacione strukture, mlađih kategorija, samo je deo početnog ekspozea, ali ostaje mrtvo slovo na papiru.
Zbog toga i ne treba previše niti zameriti samim klubovima na ovakvim porukama, ali niti ih ni ozbiljno shvatati.
Jer, ovo su poruke robova, a ne onoga što bi trebalo da budu – institucije od najvećeg društvenog značaja.