Premijerna kolumna iz Crne Gore u 2026, prije svega, sa sobom nosi najiskrenije i najljepše želje za sve dobronamjerne ljude.
Pred nama je Evropsko prvenstvo u vaterpolu, koje kreće 10. u Beogradu, a gdje naša reprezentacija pomenutog dana otvara svoj turnir sa Maltom, dok potom igra sa Mađarskom (12. januara) i Francuskom (14. januara). Potom zavjese podiže i EHF rukometni Euro od 15. januara, uz utakmice rukometaša na tlu norveškog Beruma sa Slovenijom (16. januara), Farskim ostrvima (18. januara) i Švajcarskom (20. januara).
Sigurno da očekujemo određeni bljesak sastava Dejana Savića s jedne i Didijea Dinara s druge strane. No, biće prilike da pratimo avanture Ajkula i Lavova u prvom mjesecu nove godine, uz nadu da će se Crna Gora predstaviti onako kako i dolikuje.
U međuvremenu se okrećemo jednoj drugoj, urgentnijoj temi.
Dok neprestana kiša danima obasipa Crnu Goru, ispirajući prazničnu atmosferu, nivo crnogorskih rijeka i mora se vrtoglavom brzinom podižu, a manji zemljotresi pozivaju na oprez, misli prirodno i direktno idu prema stanju u našim dvoranama. Poznato, sportski objekti te vrste ionako već duže vremena kubure sa sopstvenom infrastrukturom, prokišnjavajući i onda kada ni izbliza nisu pod udarom ovakvih pljuskova i nevremena.
U moru planova, obećanja i projekata za ovu godinu u javnom diskursu gotovo je nemoguće vidjeti da se govori o alarmantnom stanju crnogorskih dvorana, a koje u sebi okupljaju brojno stanovništvo na jednom mjestu. Naravno, prva u redu je kultna Morača, koja već godinama unazad funkcioniše na samoj ivici. Međutim, to nije naročito zabrinulo sve one koji preko nje ubiraju plodove, pa smo tako u posljednjih nekoliko mjeseci uz standardne sportove u njoj imali organizacije i muzičkih gepeninga tokom kojih su posjetioci telefonima zabilježavali problematične pukotine, uz sve veće prodore vode, dok je krov podgoričke dvorane improvizovano zakrpljen, doslovno vrišteći da se već jednom krene u istinsku sanaciju i izbjegnu tragične posljedice.
Svi se sjećamo još novembra 2022. kada je uoči početka grupne faze Evropskog prvenstva za rukometašice, čiji je domaćin bila i Crna Gora, Morača prokišnjavala a krov krpili uoči samog početka, iako su fotografije lavora na tribinama već tada predstavljale alarm u abnormalnoj nebrizi epicentra u kojem su pisani istorijski poduhvati našeg sporta.
Život Morače, naročito u ovakvim nevremenima, prvo je i najvažnije pitanje infrastrukture, a vremena za ovako neodrživo stanje ima sve manje i manje. Zato je što hitnije potrebno krenuti u kvalitetnu rekonstrukciju.
S tim u vezi postavlja se i pitanje nacionalne hale ili arene, a koja je nasušno potrebna Podgorici, ali i Crnoj Gori. O tome je nedavno govorio predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore, Petar Kapisoda, a koji je u gore pomenutoj priči operisao na krovu Morače prije četiri godine pokušavajući da spasi što se spasiti može.
S toga, zbog velikog interesovanja za ekipne (klupske i reprezentativne) dvoranske sportove, ali i individualne, koji okupljaju veliki broj učesnika i gledalaca, važno je pokrenuti pitanje novog infrastrukturnog projekta koji bi istovremeno bio na ponos državi koja hita prema Evropskoj uniji, ali i rasteretio kako samu Moraču, tako i ostale, u velikom broju slučajeva spasonosne dvorane poput Bemax arene, Verdea, a koji su po uzoru na DG arenu prošlog ljeta nebrojeno puta spašavale situaciju prilikom okupljanja i dočekivanja domaćin, regionalnih i inostranih gostiju.
Istovremeno, nije samo Podgorica u glavobolji oko dvoranskog pitanja. Recimo, na Cetinju je pompezno najavljivan projekat izgradnja nove moderne dvorane na mjestu nekadašnjeg betonskog poligona, gdje su stasavale generacije i generacije rukometaša, a među njima i nekada najbolji igrač svijeta Veselin Vujović. No, vremenom je priča utihnula, a posljednje informacije govore da projekat košta oko 19-20 miliona eura i da trenutno finansijski nije izvodljiv.
S obzirom na višedecenijske, hronične i teško rješive probleme kamene cetinjske dvorane u nekadašnjem Vojnom stanu, a koje itekako koče dodatno razvoj sportskih sekcija iz Prijestonice, nadam se da će Cetinje ipak pronaći rješenje i u bliskoj budućnosti dobiti dvoranu evropskih gabarita kakvu nesumjivo i zaslužuje, a kojoj će takođe svoj dom pronaći crnogorske reprezentacije.
U ostalim gradovima je, obrni-okreni, situacija prilično slična. Stara zdanja se sve teže nose sa ovdašnjim zadacima, dok neki izgrađeni objekti kroz ranije godine zahtijevaju veću i kvalitetniju brigu kako bi izbjegli istu sudbinu.
Na primjer, u taj paket ide i neadekvatni bazen u Herceg Novom, zbog čega je crnogorski vaterpolo velikan Jadran prinuđen da godinama svoje evropske utakmice igra u Trebinju, što je jednostavno nedopustivo za domaći sport, Opštinu i samu državu.
Dobar primjer dolazi nam iz Bijelog Polja. Nekih godina dvorana Nikoljac bila je nezaobilazno mjesto za crnogorske reprezentacije, ali je potom usljed sve češćih problema nestala sa mape interesovanja. Zato je u februaru dvorana osvježena, izvršene su brojne sanacije, što je rezultiralo ispunjavanjem svih FIBA standarda.
Jednostavno, ako želimo da nam sport prosperira i prati evropski korak, a posebno predstavlja bezbjednu i sigurnu zonu za sve posjetitelje, moramo puno više pažnje, vremena i sredstava da opredjeljujemo za izgradnje novih dvorana i njegovanje postojećih kako bismo napokon izašli iz neizvjesnog vrtloga.
Zato, u 2026. i svim narednim godinama, bez odlaganja i verbalnih floskula, treba konkretno zasući rukave i pružiti crnogorskim građanima sportske objekte dostojne svih onih rezultata koje su naši sportisti ostvarivali do sada i podrške koju na tom putu konstantno dobijaju od crnogorskih stanovnika.
Jer, sa svakim novim nevremenom pitanje infrastrukturnog opstanka urgentno i opasno lebdi nad svima nama.
