Hajduk kakvog nije bilo cijelu deceniju!
Ako već pričamo o deceniji, onda bismo se sada opkladili da bismo gotovo svaki puta u posljednjih deset godina baš negdje u ovo doba sezona naletjeli na ovu konstataciju u naslovu, pa i sami smo se znali uloviti da se pitamo “je li to konačno ta sezona?!”.
Ali kao u Beskrajnom danu, jesen je jedno, a proljeće donese nešto sasvim drugo, sudar sa realnošću. Takav je baš juče bio dan sa popularnim Prikom koji, otkako je otišao od nas, mijenja poslove, ali ne i najveću ljubav i nadu da će dočekati taj trenutak kad će Hajduk opet postati šampion. Opasno se približavaju Dinamovom rekordu iz Jugoslavije – 24 godine bez titule!
“E, dobar je Hajduk, ali ne mogu oni to, prika moj, to je sve trulo iznutra, to je ka’ da tebi sad izgori kuća, ti uđeš i kažeš, aj’ dobro, malo ćemo pofarbat’ prozore, biće to OK”.
Splićanin dušom i tilom jednom se ispod glasa požalio da je “jedva dočeka” vratiti se u Zagreb, “na ovu hladnoću, kišu i maglu jebate” shvativši da je doli potpuno neproduktivan.
“A prika moj, dva miseca, sunce, plaža, more, spiza…, ne mogu ti ja to opisat, ja prstom nisan mrdnija za posa”.
Tu smo nekako došli do zajedničkog zaključka da je to možda i ključni problem Hajduka i rješenje za sva misteriozna potonuća splitskog kluba, čak i kad se činilo da mu titula nikako ne može pobjeći. Dok mi gore do juna jedva spojimo dva dana sunca, na Poljudu i oko Poljuda grane već u martu, u aprilu se broje već rezervacije i postavljaju ležaljke, a u maju, gotovo, vjerovatno i neki igrači iznajmljuju apartmane.
Šalu na stranu, ovaj Hajduk ipak jest napravio nešto što nismo vidjeli već deceniju i po, a to je da se kvalifikuje u grupnu fazu makar i onog najslabijeg europskog takmičenja. To nešto govori. Ali još je jedna stvar interesantnija. Već se jako dugo nije desilo da jedan trener odradi cijelu sezonu, ne uradi rezultatski baš ništa, ni u Europi, ni u ligi, čak ni u Kupu, i da – nastavi dalje. Treće, Hajduk zasad jako teško prima golove. Urugvajac sa španskim pasošem Gonzalo Garcia postavio je sistem koji tako nalikuje na onaj furijin da je tim opasniji bez lopte nego sa njom.
Ali polako, najveći ispiti tek dolaze – prvo jadranski derbi sa Rijekom, a onda onaj najveći sa Dinamom. Šteta što je po programu tek nakon reprezentativne pauze.
Koliko god se njih dvojica nisu voljeli, mada je obostrani prezir ipak do kraja ostao samo javna tajna, Zvonimir Boban, čini se, ipak ima nešto zajedničko sa “zemljakom” Zlatkom Dalićem. Obojica su prokleto tvrdoglavi i inatljivi kada javnost kreće da im nameće neku odluku. I što se više piše da Mario Kovačević mora da ode, Boban kao da je još čvršći u namjeri da ga ostavi na klupi. Pomalo je to na tragu i one čuvene Džajićeve iz vremena kad je bio sportski direktor Zvezde: “Pa neće valjda čaršija da mi mijenja i postavlja trenera”.
Maksimirski hroničari dobro su zapazili: zašto je, kad bi se Zdravko Mamić spuštao u svlačionicu, to bilo narušavanje autoriteta treneru, a ovo što sada radi Boban nije? Odgovor se nameće sam. Boban, kako svjedoče igrači, uglavnom dolazi da smiri ekipu, pozitivan je. Mamić je psovao i vrijeđao sve oko sebe, a ako ni to ne bi pomoglo sljedeći korak bila je cipela treneru. Branka Ivankovića potjerao je večer uoči utakmice sa Spartakom, i to najurivši ga iz autobusa bukvalno. Legendarni Profesor tog je dana na press konferenciji najavljivao utakmicu i sve su novine sutradan izašle kao da je i dalje trener. Nije ni čudo da su propale!
Ali sve su to nevažni detalji, a ključan je samo jedan: vidi li Boban mogućnost da Mario Kovačević napravi novi iskorak? Prvo sopstveni kao trener, a onda i sa timom. Ako vidi, u redu, neka ostane, ali ako ne vidi, onda je to čisti kapric.
Sa Kovačevićem ili bez njega, Dinamo će se prije ili kasnije konsolidirati. Dovođenje Luke Ivanušeca i Dominika Kotarskog injekcija je koja će nakon izvjesnog vremena početi da dejstvuje i plavi će opet da postanu stroj. Naravno, ako ne potjeraju sad Kotarskog, koji je u Osijeku u nadokandi kao sumanut istrčao gotovo do polovine terena. I primio četvrti gol. Možda je mislio da je gotovo.
Osijek je najveći misterij. Nakon prošlogodišnje agonije, kad nije ispao samo zato što je i Vukovar bio u ligi, u novo prvenstvo bijelo-plavi su ušli sa tri pobjede da bi onda Mađarica na čelu uprave u razmaku od nedjelju dana prodala pet ključnih igrača, nositelja igre! Očekivano su nokautirani na Rujevici, ali čak i tada se vidjelo da taj tim ima glavu i rep, i da je sa loptom prokleto opasan. Zasluga je to argentinskog trenera Federika Besonea, prijatelja Lea Mesija iz dječačkih dana i Barsine La Masije, koji je ponudu Osijeka vjerojatno prihvatio kad je vidio da se stadion nalazi u naselju koje se zove Pampas.
Besone je u taj kirvajski mentalitet najvećeg slavonskog kluba donio južnjačku agresivnost, strast i neki su ga u Zagrebu poslije trijumfa nad Dinamom 4:2 već počeli zazivati na klupi šampiona. Polako, jedno je voditi Osijek, a nešto sasvim drugo Dinamo.
Interesantno je to preslagivanje koje gledamo ove sezone u HNL-u. Istina je da Dinamo ima utakmicu manje, ali sa Rijekom. Dakle, ništa nije zagarantovano. Varaždin opet drži treću poziciju, što govori da prošla sezona ipak nije bila slučajnost. Iznenađujuće dobro igra Istra, filijala Alavesa, dok su iz sezone u sezonu sve lošiji Slaven Belupo i Gorica.
U nekim drugim vremenima, ovo je bila faza sezone kad bi Dinamo rješavao titulu. Furiozan ulazak sa po osam ili čak i više pobjeda u nizu pratio bi sudijski orkestar koji bi rješavao svoj dio zadatka – manje neposredno u korist Dinama, a više kroz utakmice njegovih najopasnijih konkurenata. Ne bismo se ni okrenuli, a plavi bi već bili na +15. Ko bi se više trkao…
Boban takve stvari ne radi ni u ludilu. Možemo da ga kritikujemo, pa i da ga ismijavamo, ali svojim stilom vođenja Dinama, poštenim pristupom, ali i ponekim pogreškama, vratio je smisao i samoj ligi.
- Mišljenja iznešena u kolumnama lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Lob Sport
