GLAS JUGOSLAVIJE

Za suze, za Dagura, za istoriju

Dizajn: Filip Vojvodić / Lob Sport

To da je Hrvatska već dvadeseti put u istoriji u polufinalu velikog rukometnog takmičenja i nije neka prevelika senzacija.

Ali način na koji je ovaj put ušla zaista je za istoriju. Na isti način na koji je Hrvatska upamtila izgubljenu bronzu u Parizu 2017. Tad je u posljednjih deset minuta ušla sa prednošću od nekih 7-8 razlika da bi Slovenci predvođeni starim vukom Veselinom Vujovićem izveli preokret svih preokreta.

Ovaj put luzeri su – Mađari. A taman su utišali publiku… Kakvo pomračenje mora da ti se desi u momentima kad na pet minuta do kraja imaš četiri gola prednosti i vidiš da si bolji. Ali ima nešto u onoj da su nacije istoka Europe pomalo trtaroške. I da se svaki put kad se nađu pod pritiskom – raspadnu. Ali to su njihove brige, za uspomenu i duga, bolna sjećanja…

Ako je i bilo neke dvojbe, sada više nema. Dovođenje islandskog trenera Dagura Sigurdsona najbolji je potez čelnih ljudi hrvatskog rukometa u posljednjih barem desetak godina. Jer, jednu pomalo limitovanu selekciju, izranjavanu na sto načina, doveo je tamo gdje je Hrvatska zadnji put bila prije pandemije.

Polufinale je granica uspjeha, uvijek bila. Jednom kad je prijeđeš, nema više diskusije je li uspjeh ili nije. O detaljima uvijek može da se raspravlja. Drugo je bila ona Balićeva generacija. Nakon zlata u Portugalu, druga boja medalje više se nije priznavala. I to je bilo njihovo prokletstvo, najviše Červarovo.

I Dagura je, baš kao i njegove neuspješne prethodnike Horvata i Perkovca, zatekla zamka nerješivog trougla Duvnjak – Cindrić – Karačić. Prvi je dobroćudna legenda koju su sustigle godine. Srce oće, ko bi ga se odrekao, ali što je govorio pokojni Korać, “noge neće, godine idu, krštenica žuti…”. Treći je uvijek tu ako zatreba, ali i njega sustižu povrede, a ni korak više nije ubjedljiv i lak.

A o onom najmanjem više ne vrijedi trošiti riječi. Jeste povrijeđen, nije povrijeđen, jeste u sukobu, nije u sukobu, i tako već… Koje, sedmo ili osmo takmičenje? I najbolje drugare će da isposvađa. Ljudi, ako toliko raspravljamo o Cindriću, znači da je taj čovjek negdje omanuo…

No, zato je tu (konačno!) na scenu stupila nova generacija koja je već proživjela svoje traumatične i bolne momente prethodnih godina. A domaćinstva velikih takmičenja zapravo su idealna da preokreneš neke gubitničke trendove. Dakle, Hrvatska je na prethodna dva takmičenja gubila, i to ubjedljivo, od Islanda, Slovenije i Mađarske. Baš preko tih selekcija sada se domogla polufinala. Nakon drugog u nizu nokauta od Egipćana, Island je bio momenat vaskrsnuća. Kod Slovenaca, koji nisu imali šta da izgube, ali su se tukli kao da igraju za finale, pomogle su i češke sudije, da se ne lažemo. Ali to je u rukometu tradicija, još se nije javio domaćin koji je odbio pomoć, bar u jednoj utakmici. I onda ovo čudo sa Mađarima, individualno boljim, baš kao što su i Slovenci sada u odnosu na Hrvate. Ali…

Trijumf karaktera. Tamo gdje se ranije slamala i nestajala, Hrvatska je sada ustajala. Bilo je dovoljno da protivnik povede sa četiri gola razlike, i utakmica se završavala. Juče nijednog momenta nisu prestali da vjeruju. Ako ćemo da se poigramo riječima, Sigurdson je donio – sigurnost, vjeru da se može. Donio je i ono što smo pomalo zaboravili kod naših trenera. Da u pravom momentu osjete koja je dobitna karta. U zadnjih deset minuta on vadi voljenog Kuzmanovića i gura na gol – Pešića. Kad je ulovio prvu, više mu nijedna nije prošla.

Međutim, ima i do igre, a ona je ipak najvažnija. Nakon dugo vremena, vidjeli smo Hrvate kako kombinuju, ukrštavaju. Ne cijelu utakmicu, vraćali bi se na momente individualizmu koji više ne prolazi i zbog kojeg su za sve više protivnika postajali sve lakši plijen. Ali bilo je igre i ideje u igri, plana da promijeniš taktiku. Više od svega, bilo je i samopouzdanja. Bez straha od promašaja i kritike, tukli su iz haubica i Martinović i Srna i Maraš i Lučin, ma svi koji su se našli na terenu.

Razbijen je konačno i mit o “malom medi” Šipiću koji “ne može da igra odbranu”. Kako pivot od sto kila ne bi mogao da ne uhvati igrača u zagrljaj ako ga ubijediš da on to može i mora!?

Emocije nikad i nisu bile u pitanju, vidjelo se to kod svakog postignutog gola, kod svake odbrane golmana Kuzmanovića. Stari treneri će da prigovore kako se u suvišnom slavlju zbog jedne odbrane gubi koncentracija, ali takvi su danas trendovi.

Vidjela se emocija, silna, moćna, upečatljiva. I u momentu kad je pao posljednji, pobjednički gol, kad je cijela momčad zajedno sa publikom – zaplakala. Tekle su suze radosnice po licima igrača i navijača u ekstazi na kakve smo već pomalo zaboravili. Arena Zagreb, podignuta radi rukometa, da bi se posljednjih godina pretvorila u najveću kafanu bivše Jugoslavije, vratila nas je tom vulkanu radosti u doba kad se živjelo za januarske pobjede i slavlja.

Već godinama se u Hrvatskoj provlači taj strah, bar među poklonicima sporta, da će i rukomet da zadesi sudbina košarke. Osim dovođenja Sigurdsona, malo je toga učinjeno da se to spriječi. Ali ima ta neka posebna emocija koja ga prati. I malo joj treba da se probudi. Mijenjaju se generacije, ali ostaje utisak da rukometašima sve to mnogo više znači. Ipak je to naša priča.

Nismo im vjerovali, ali dopustili smo im da nas demantuju. I uspjeli su, došlo je njihovo vrijeme.

Pa neka uzmu tu – petnaestu medalju.

Upiši se
Obavijesti o
0 komentara
S najviše glasova
Najnovije Najstarije
Umetnuti fidbek
Vidi sve komentare