Znaš, mi imamo taj gen za skijanje, a ne Slovenci. Biciklizam, to da, za to su rođeni. Tu trebaš da imaš upornost, dobar vaskularni sistem i sve drugo, al’ za ovo ne…
Objašnjavao mi je to svojevremeno u svom stilu Ante Kostelić, otac i autor možda i najveće skijaške senzacije u istoriji: četverostruke olimpijske šampionke i njenog brata osvajača Velikog globusa iz zemlje sa jedva dvije skijaške planine i jednim brdom. Nakon svih legendarnih Križaja, Petroviča ili Matee Svet sa kojima smo se budili u zimskim mjesecima u doba Jugoslavije, teorija mu je zvučala toliko sa one strane pameti da se nisam usudio ni da prepričam tako nešto, a kamoli objavim…
Ali priznajem da sam ga se sjetio gledajući “malu” Zrinku Ljutić kako se u manje od deset dana dva puta penje na najviše slalomsko postolje u Svjetskom kupu.
Slovenke su u svojoj Kranjskoj Gori ostale daleko iza, a jedan od trenera u njihovom timu dao je interesantan komentar u Delu:
“Od svega najviše šokira ta hladnokrvnost Hrvata kad se nađu na vrhu staze, pod pritiskom”.
A taman su uspomene na godine skijaške euforije počele da blijede. Čudesni Kostelići koji su prije više od dvije decenije alpski svijet i njegov uhodani poredak okrenuli naglavačke, danas zasluženo uživaju u penzionerskim danima.
Janica Kostelić u septembru je drugi put rodila i tek je povremeno snime u šetnji Zagrebom. Brata Ivicu avanturistički duh ne napušta ni više od decenije nakon posljednje pobjede u Svjetskom kupu, a kad ne snima podcaste otkriva svjetove, od Grenlanda do Kosova, odakle se nedavno javio ponosno dodavši na svoju listu još jednu destinaciju koju je “odavno htjeo da podsjeti”.
Da ne bi bilo zabune, Janičin stariji brat ne ide nigdje gdje nema bar nekakve planine ili gdje uslovi za život nisu na ivici pucanja ljudskog organizma, a na skijama od Brezovice na obroncima Šar planine do vratolomija po Đeravici, nekadašnji osvajač Velikog globusa još se jednom vratio u ranu mladost i zaboravio na svojih četrnaest operacija koljena…
Nego, Zrinka… Trijumfom u Semeringu mlada je Zagrepčanka ispisala najbolju pozivnicu navijačima za Kranjsku Goru. I što bi se reklo – teško žabu u vodu natjerati. Objavi organizirani polazak dalje od Ljubljane, daj im autobus sa nešto alkohola i Hrvatima više i ne treba. I da nije bilo slovenskog spikera, neupućeni bi uz stazu Podkoren pomislili da se Svjetski kup vratio na Sljeme.
Ko je pažljivije pratio, i nije pretjerano iznenađen dvostrukim trijumfom djevojke koja je velike stvari najavila već krajem prošle sezone nižući postolja od slovačke Jasne do švedskog Orea. Ali nakon Ivice i Janice za svaku novu bajku potrebna su – prva mjesta. Ili će da prođe nezapaženo…
Naizgled je nakon ere Kostelića uslijedila praznina, ali Hrvatska je i u tom periodu imala lijepih skijaških priča. Filip Zubčić penjao se na veleslalomska postolja, Leona Popović bila je senzacija sa dva druga mjesta, dok se već Istok Rodeš negdje zagubio iako je 2016. u Sočiju postao svjetski juniorski prvak u slalomu.
Pobjedu u Kranjskoj Gori, Zrinka Ljutić posvetila je Janici Kostelić. Logično, sve generacije skijaša rođenih u njeno vrijeme ili nakon nje rasle su inspirisane tom pričom.
Interesantno je i da su sve najveće uspjehe hrvatskog skijanja, pomenimo još i Anu Jelušić i Natka Zrnčića-Dima, ostvarili ili Zagrepčani ili Riječani. Možda i logično jer su to dva grada sa skijalištima u blizini. Kakvim-takvim, ali sasvim dovoljno da se zaludiš. Za nešto više moraš put Alpa, a dalje je sve, što bi rekao otac i trener Zrinke Ljutić, vještina koja se postiže neumornim ponavljanjima i – kreativnošću treninga. To je jedini način da se nadoknadi početni zaostatak za nacijama koje se rađaju na snijegu.
Amir Ljutić nije pretjerano pričljiv kao što je bio Gips Kostelić, ali i za ono što je napravio u ranoj mladosti, prekinuvši na drugoj godini studij novinarstva da bi otišao u rat, bila je potrebna doza avanturizma, pa i ludila. Dakle, poveznica postoji. Vjerovatno je da će i iz tog detalja u biografiji nove skijaške porodice nastati cirkus krene li Zrinka prema još većim vrhuncima, ali komentari na tu temu interesuju nas, što bi rekao Milanović, kao žetva u Bangladešu.
Uz Zrinku, Amir i Martina Ljutić imaju još i sinove Hrvoja i Tvrtka te kćer Doru. I svi su skijaši. Da i u budućnosti možemo da očekujemo još takvih priča svjedoči i podatak s naslovnice ljubljanskih novina: Hrvata je na slovenačkim skijalištima trenutačno više od 40 hiljada i najbrojniji su gosti nakon Italijana. Najsrećniji zbog toga je Ante Kostelić, nekoć vrsni rukometni trener koji je razočaravši se u spletke i sudijske “mišolovke” svoju djecu odveo u planine, hranio ih tamo slaninom, bijelim lukom i trenirao kao američke marince da bi postali šampioni u sportu u kojem nema sudija i gdje “samo štoperica odlučuje”.
Naravno da je brzo zaratio sa austrijskim trenerima koji su za njega postavljali “miki maus” staze kakve su odgovarale njihovim učenicima. I time samo dodatno motivisali autora izjave bez koje nije mogao da prođe nijedan veći intervju: “Znaš li ti koliko je ljudi dosad poginulo na skijama u Kicbilu? Sedamnaest!
Jesi čuo da je neko nekad poginuo u Vimbldonu? Nemoj mi, molim te, o tenisu…”.
