Otkako je u januaru 2018. Kjetil Knutsen postavljen za prvog trenera Bode Glimta, ovosezonske senzacije Lige šampiona, u Dinamu su se na istoj poziciji izređali: Mario Cvitanović, Nikola Jurčević, Nenad Bjelica, Igor Jovićević, Zoran Mamić, Damir Krznar, Željko Kopić, Ante Čačić, Igor Bišćan, Sergej Jakirović, Sandro Perković, još jednom Nenad Bjelica, pa Fabio Kanavaro, još jednom Sandro Perković i sad je tu Mario Kovačević.
Dakle, slovom i brojkom trinaest (13) imena i petnaest (15) trenerskih mandata. Mnogo, kažete? Slušaj dalje…
U istom tom periodu na Poljudu su kao na paradi ponosa prodefilisali: Željko Kopić, Zoran Vulić, Siniša Oreščanin, Damir Burić, Igor Tudor, Hari Vukas, Boro Primorac, Paolo Tramecani, Jens Gustafson, Valdas Dambrauskas, Ivan Leko, Mislav Karoglan, Đenaro Gatuzo i sada Gonzalo Garsija.
Dakle, 14 imena u osam godina, što će reći da na klupi Hajduka priliku nisu dobili samo E. T. i Nenad Lalatović.
Ali ne samo to, Majstor sa mora je od tog 1. januara 2018., kad je na dalekom sjeveru rođena nova zvijezda europskog fudbala, promijenio i šestoricu predsjednika – klub su vodili Ivan Kos, Jasmin Huljaj, Marin Brbić, Lukša Jakobušić, Marinka Akrap te danas stolujući Ivan Bilić.
Damir Mišković na čelu Rijeke već je bio nešto smireniji i samo je devet puta u tom periodu mijenjao trenera, a nanizali su se: Matjaž Kek, Igor Bišćan, Simon Rožman, Goran Tomić, Dragan Tadić, Fausto Budicin, Serse Kozmi, Sergej Jakirović, Željko Sopić, Radomir Đalović, a hrvatskog šampiona sada vodi Španac Viktor Sančez.
Dakle, 40-ak trenerskih imena i desetorica predsjednika izređali su se u tom opštem raspašoju hrvatskog fudbala na čelu tri najveća kluba, dok je Bode Glimt uporno i tvrdoglavo cijelo vrijeme držao jednog te istog čovjeka – Kjetila Knutsena.
Kad je nakon nekoliko početnih neuspjeha počelo da se šuška da je trener, koji je do tada vodio samo dva norveška kluba, od toga jednog četvrtoligaša, ipak promašaj, sportski direktor Havard Sakariasen otvoreno je svima poručio:
“Ako Knutsen odlazi, svi odlazimo”.
I u toj kulturi odnosa i rada, da čuvaš leđa najbližem saradniku, i da ostaješ uz njega i kad znaš da to može i tebe da košta, umjesto da misliš samo na sopstvenu kožu, zapravo je i razlika između nas i njih tamo gore. I objašnjenje zašto je Bode Glimt među 16 najboljih timova Europe, dok Dinamo i Crvena zvezda, kao dva najjača kluba sa prostora bivše Jugoslavije, moraju da se zadovolje ipak nešto nižom razinom takmičenja.
A oni su sada najbolje što ovaj prostor ima. Pritom, ne zaboravimo, oba su tima eliminisala Bode Glimt kao posljednju prepreku na putu do Lige šampiona, ali sada mu objektivno gledaju u leđa. Naročito Dinamo.
Koliko je daleko Bode, prvi grad iz arktičkog kruga u koji je došla Liga šampiona? Pa otprilike, ako Rusi jednom krenu iz svojih sjevernih baza oko Murmanska, oni će prvi da ih vide… NATO je još 1950-ih smjestio tamo svoju vazdušnu bazu koja je jednom prilikom toliko razbjesnila sovjetskog vođu Nikitu Hruščova da je zaprijetio da će baciti atomsku na Bode!
Eto, da je to napravio, ne bi danas vjerovatno bilo ni fudbalske senzacije decenije, ni onog njihovog stadiona koji izgleda kao da je kupljen na popustu u Ikei. Ali i takav je bolji od Maksimira…
Zašto je to što već godinama radi norveški šampion – ta zvijezda je meteorski bljesnula još one sezone kad su raskomadali Romu Žozea Murinja sa 6:1 – važna lekcija za fudbal na ovim prostorima? Kad je krenula ta priča sa Knutsenom kao šefom stručnog štaba, rečeno je i da barem 40 odsto kadra moraju da čine domaći igrači. Ispalo je da su malo rekli – čine ga procentualno više od 70 odsto.
Cijeli kadar ne vrijedi ni 60 miliona eura, plate su za fudbalske prilike smiješne, a budžet kluba manji je i od onog koji je imao legendarni Rosenborg. Dalje, cijeli grad ima tek nešto više od 42 hiljade stanovnika. Dakle, u rangu je veličine Šibenika i značajno je manji od Nikšića, a od fudbala je i danas za nijansu važniji lov na rijetku ribu kljovu.
Ali može se ipak…
Kažu da trener Knutsen nikad nakon utakmice ne priča o rezultatu, ne pominje ni poraz, ni pobjedu, ni bodove, a kamoli sudije. Samo izvedbu svojih igrača. I to je prenio na sve oko sebe. Kažu i da je prvo angažovao mentalnog trenera, umirovljenog vojnog pilota koji je prihvatio taj posao uz tri uslova:
“Ne špijuniram za gazde kluba. Ne govorim igračima da moraju da budu srećni. I sve mora da bude na dobrovoljnoj bazi”.
Možda i ključno, sve što se planira, pa i onaj dio koliko će da bude domaćih igrača u kadru, zaista se i misli pa se u velikoj mjeri i ostvari. Jer, pričali su i u našim klubovima često isto, i oni su sve to znali, bilo je i tu dobrih ideja. Ali bi sve nekako na kraju ostalo mrtvo slovo na papiru.
Nego, da se vratimo na početak… Crvena zveda je u toj Knutsenovoj eri, u odnosu na hrvatske klubove, samo pet puta mijenjala trenere, čime se vratila na neke postavke iz vremena Jugoslavije. Jer je i tada mijenjala rjeđe od drugih držeći se one Dragana Džajića da neće čaršija da mijenja i postavlja.
I da se trenera ne mijenja nakon jednog, pa čak ni serije poraza. Već kada se shvati da se došlo do kraja…
