Kada se završe sezone, u ljetnjem periodu za košarkaše je odmora vrlo malo. Često već u avgustu ili septembru kreću pohodi na reprezentativna odličja.
Dok su igrači u raznim ljetovalištima, oni vjerni pratioci igre pod obručima žele da znaju samo jedno – spisak svoje reprezentacije za šampionat.
Košarka kao igra često iziskuje najveće fizičke domete, pa smo tako navikli i na određena otkazivanja, prvenstveno “superstar” igrača. Poslednji u nizu jeste, kako prenose srpski mediji otkaz Nikole Jokića reprezentaciji Srbije, ali par rečenica posvetio bih momcima koji su uvijek tu – za svoju zemlju.
Svijetli primjer jeste naša država i Bojan Dubljević. Bio je i ostaće sinonim za “crvene” a o borbi za dres sa državnim grbom ne treba puno govoriti. Ako je i propuštao “prozore” to se dešavalo sa razlogom i kada nije prijeko potreban ekipi, ali je na velikim takmičenjima uvijek prvi da potrči i baci se u reklame. To se cijeni.
Za Nikolu Ivanovića takođe ne postoje “umorne” sezone, tu je na poziv selektora i kada cvjetaju ruže a i u onim manje lijepim momentima. Momak iz “šargarepe” za Crnu Goru igra rukama, ali ga vodi srce, pa se često postavi pitanje zašto u klubovima ima oscilacije. Vjerovatno jer mu je Crna Gora – dom, dom za koji daje sebe.
U komšiluku takav je slučaj sa Bogdanom Bogdanovićem. U moru zvijezda, Bogdan je jedna od većih, ali uvijek nekako ispod radara. Ipak ono što treba cijeniti jeste njegov konstantan odziv, a ove godine je dobio i ulogu kapitena. Da li zbog neigranja nekolicine bitnih igrača, ne znamo ali definitivno je to zaslužio.
Sport je kompleksna stvar, nikome ne možemo ući u glavu i znati razloge odbijanja reprezentativnog dresa.
Gore navedeni košarkaši i mnogi drugi koje neću nabrajati (tekst bi bio predug), treba da budu primjer odnosa prema svojoj državi, narodu, komšijama, porodici.
