Košarkaški klub Budućnost utkan je duboko u moje biće, kao i u biće većine ljudi sa kojima sam odrastao, uz koje sam se vaspitavao, proživljavao najljepše trenutke u Morači, ali i one manje lijepe. Vjerovatno najružniji momenat koji pamtim, vezan za KKB desio se prije dvije noći u polupraznoj sali, sa potpuno praznim igračima kao glavnim akterima.
Često se za doigravanje za šampiona kaže i “kruna sezone”, u njemu se daje završna riječ svega što se dešavalo u toku sezone, svega što se gradilo i kuvalo od avgusta kada smo čitajući saopštenja povodom sklapanja ugovora sa “pojačanjima” maštali kako će baš oni da nam donesu novu radost. Ova sezona krunisana je upravo onako kako je i izgledala – anemično i apatično.
Gotovo nevjerovanto zvuči da je sezona sa 18-8 u ABA ligi i 9-9 u Evrokupu vjerovatno najteža u skorijoj memoriji navijača KKB, ali razlog nije u izgubljenoj utakmici, već u nepostojanju karaktera. Nevjerovatno je, jer se radi o istom košarkaškom klubu koji je podigao grad na noge kada je za dlaku izborio četvrto mjesto i plasman u F4 ABA lige u Ljubljani 2011. godine, a tamo ozbiljno uzdrmao onakav Partizan.
Očekivanja navijača oduvijek su bila nerealna, KKB nije kadra da godinama vlada Jadranom. Titula osvojena 2018. godine je incident. Htjeli mi to da priznamo ili ne. Ipak, ne postoje realnija očekivanja od onih da se pokaže karakter i da se časno brane boje kluba, pruživši 100 odsto svojih mogućnosti. Zato je logično da se kao navijači sa ponosom sjećamo Nikole Otaševića iz ove ljubljanske priče, a sa tjeskobom kojekakvih Clarke-ova, Clark-ova i Jackson-a iz milionske evroligaške priče…
Budućnost nema publiku da Morača bude puna svake nedjelje. Svako ko misli drugačije – zavarava se. Na dan kada treba da proslavi titulu, fudbalski klub na tribine dovede 2.000 ljudi. Poređenja radi – u Splitu, gradu sa manjim brojem stanovnika, koji 17 godina ne zna za titulu, na prosječan meč, bez ogromnog značaja, dođe 16.000 ljudi. To je kultura sporta, lokal patriotizam, nasljeđe, ali i dosljedna briga o brendu kluba i onome što on znači za jedan grad i društvo u cjelini. To je ono što nama fali, a obrise toga smo vidjeli u sezoni 2018/19 kada je grad disao za KKB.
Nama treba ekipa koja grize. “Objektivna podgorička publika” zna da voli i poštuje svoje, kad vide da se bore. Zato što bi svako od nas skočio glavom u reklame za tu loptu. Za džabe. A onaj koji je plaćen za to neće? Zato što nijedan od nas ne spava posle ovakvih poraza, a onaj ko je bio na terenu izgleda kao da ga to ni malo ne dotiče. Zato se ispraznila dvorana u trećoj četvrtini.
Ovakav kraj se nazirao kroz kompletnu sezonu. Na njenoj polovini Jovanović je nakon glatkog poraza u Beogradu od 20 razlike izgovorio “ovo je naš maksimum” a onda maksimalno primio 38 poena od MZT-a u Skoplju u četvrtoj četvrtini, a ostatak nikad izjednačenijeg Evrokupa statirao. I onda ONO protiv Borca iz Čačka kao šlag na tortu.
Bar da smo 15. januara poslije tih 20 razlike u Beogradu podvukli crtu i do kraja gledali neke mladiće iz omladinske selekcije, uz ovo malo “naših” iz prvog tima. Uživali bi kao i Grobari kada je Drezgić ušao protiv SC Derbija. Siguran sam da bi makar oni “časno poginuli”, a rezultat ne bi mogao biti slabiji od ovoga.
Nema tu puno filozofije, sva stane u jednu našu navijačku pjesmu: “Važno je samo da sve od sebe daš!”. Po tom modelu treba tražiti igrače za sljedeću sezonu. Takvog trenera, uvjeren sam, imamo. Postoji li 12 Lendrija, Otaševića, Popovića? U današnjoj košarci očigledno sve manje. A brzo ćemo znati, to se vidi već u septembru.
Na dočeku, svaki igrač treba da se upozna sa onim: “Stisnite mu*a, pokažite zube, igrajte muški, pa kako bude”, jer samo to se traži, valjda nije mnogo?
A mi navijači – “Mi smo tu zbog tebe”.
*Mišljenja i stavovi objavljeni u tekstu “Iz ugla navijača” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
