Put Dejana Radonjića i Košarkaškog kluba Budućnost konstantno se spajao – od njegovih igračkih pa do trenerskih dana. Tokom igračke karijere u dva mandata je nosio dres plavo-bijelih, da bi potom prihvatio i poziv da praktično odmah po završetku karijere započne trenerski angažman u podgoričkom gigantu.
U X&O’s podkastu crnogorski strateg otkrio je da uopšte nije postojala dilema da li će prihvatiti poziv Budućnosti za prvi samostalni trenerski angažman.
“Ni sekunde nisam razmišljao kada je Budućnost pozvala“, a potom se prisjetio Radonjić i poziva Danila Mitrovića, tadašnjeg direktora podgoričkog kluba.
“Pozvao me Danilo Mitrović i rekao mi “e to, to, to, dolazi”, ja rekao važi, doviđenja“, kazao je popularni Dejo i kroz osmijeh voditelju Edinu Avdiću postavio pitanje: “Šta? Misliš da su to bili neozbiljni pregovori?“.
Godine prije njegovog dolaska bile su vjerovatno i najuspješnije u istoriji kluba, a 55-godišnji Podgoričanin je i sam, kao igrač, učestvovao u uspjesima Budućnosti.
“Došao sam poslije godina u kojima smo napravili velike stvari. Igrali smo Evroligu, bili smo dva puta u Top 16 i izgubili od Panatinaikosa i Real Madrida. Jedne godine smo imali veliku priliku, ispustili smo protiv PAOK-a razliku, a igrali smo jako dobro. Do tog meča izgubili smo samo dva meča protiv Barselone, sve ostalo smo pobijedili. Ispustili smo tu priliku da budemo bolje plasirani, da možda odemo među osam najboljih, a onda nam se možda otvarala šansa i za fajnal-for. Bili smo tri puta prvaci, osvojen je Kup. Imali smo 52 pobjede zaredom u tadašnjoj ligi. Bili su tu Bogdan Tanjević, Miroslav Nikolić, kasnije je bio i Zoran Sretenović trener, pa Miodrag Kadija, Darko Ruso takođe. Igrači visokog nivoa, ponajbolji u Evropi ne samo u regionu. Uslovi su bili sjajni u svim segmentima“.
Kako je kazao Radonjić tih godina su Crna Gora i Podgorica od fudbaskom postali košarkaški centar.
“Atmosfera u Podgorici nevjerovatna. Po tri, četiri sata prije utakmice sala je bila puna. Navijanje, grad samo živi za košarku. Generalno Crna Gora je zemlja fudbala, a Podgorica grad fudbala i odjednom se pojavljuje nešto i mijenja stvari“.
Međutim, situacija se drastično promijenila od 2002. (kada je napustio Budućnost) do 2005. godine (kada se vratio kao trener). Bio je to za njega prvi samostalni angažman, a dobio je tim sastavljen od mladih igrača i dvojice “iskusnijih” koji su tada imali 24 godine.
“Nakon toga dolazim i prvi dan u klubu sa nekom svojom percepcijom da dolazim u Budućnost i da će tu da se rade neke takve stvari. Međutim, nije bilo tako. Situacija je bila loša u klubu. Ispalo se iz svih takmičenja, jako loše se završila domaća liga. Nije moglo da se trenira jer se jedna grupa Evropskog prvenstva igrala u Podgorici, pa se sala renovirala, u klubu dosta toga ne štima i shvataš da krećeš da radiš iz minusa. Ekipa sastavljena od mladih igrača, nije bilo mogućnosti da se dovode stariji, iskusniji igrači. Uspjeli smo da angažujemo Marka Pekovića i Miljana Pavkovića koji su imali 24 godine“.
Bez obzira na sve, ta sezona prva sezona bila je jako uspješna pošto su se plavo-bijeli vratili u vrh regionalne košarke.
“Završili smo taj regularni dio na prvoj poziciji sa samo par poraza. Puno rada i posvećenosti i jedna super atmosfera. Ušli smo u plej-of i napravili smo brejk protiv Hemofarma u Vršcu. Dobili smo ih potom kući kao i Zvezdu. Izgubili smo od Partizana, ali smo se vratili u ABA ligu“, zaključio je Radonjić.
Dejan je plavo-bijele predvodio od 2005. do 2013. godine i za to vrijeme osvojio je 12 titula – po šest u Prvoj ligi i Kupu Crne Gore.
Uslijedila je nakon toga epizoda u Crvenoj zvezdi gdje je za ukupno šest godina rada (iz dva mandata) postao najtrofejniji trener u istoriji. Crnogorski stručnjak je sa beogradskim crveno-bijelima podigao ukupno 15 pehara – po pet u ABA ligi, Kupu Radivoja Koraća i Košarkaškoj ligi Srbije.
Takođe, radio je u Bajern Minhenu gdje je dva puta bio prvak Njemačke te u Panatinaikosu i Bahčešehiru sa kojim se razišao na kraju prošle sezone.
Kompletnu epizodu sa Radonjićem pogledajte OVDJE.
