Koš za pobjedu uz zvuk sirene najljepši je san svakog košarkaškog fanatika, još od malih nogu. Lopta često bude napravljena od papira ili na bilo koji drugi način i odbrojavate u sebi: “Tri, dva, jedan…” šut i lopta prolazi kroz obruč, erupcija na tribinama…
I to obično ne bude san da se to desi u NBA ligi, Evroligi, već, u svom gradu, pred svojim ljudima, navijačima, porodicom. To se desilo Filipu Baroviću, koji je u svom Nikšiću, u dresu Sutjeske zaledio Slobodu u prvom meču četvrtfinala ABA 2 lige (96:94).
Smiješio se drugi produžetak, ali nikšićki džin je imao druge planove. Došla je lopta do njega, a on pokazao srce i mirnoću u prelomnim trenucima i pogodio dugu dvojku, za potpuni delirijum u dvorani.
Svako ko zna Barovića, zna o kakvom je vrhunskom sportisti i profesionalcu riječ kroz čitavu karijeru. Dočekao je u smiraj karijere da igra za klub iz svog grada i postao ono što je zaslužio – apsolutni heroj pod Trebjesom, šta god da se desi do kraja plej-ofa ABA 2 lige.
Filipova košarkaška priča traje i trajaće, a bila je protkana i sa izuzetno teškim momentima. Dok je nosio dres Budućnosti imao je dvije uzastopne teške povrede desnog koljena, stradali su bili ligamenti. Mnogi bi odustali nakon praktično uzastopno dvije godine neigranja košarke, rehabilitacija, ali, ne i neko ko ima srce kao planina i izuzetno čvrst karakter.
Strpljivo je dočekao povratak, to uradio kroz Studentski Centar kroz ABA 2 ligu i uhvatio još jedan krug kroz Budućnost, Rapid iz Bukurešta a zatvara ga kući u dresu Sutjeske.
I kada se zna sve to, koš za pobjedu, uz zvuk sirene, još jedan pokazatelj da sport sve vrati, prije ili kasnije, kada imate pošten i iskren pristup svemu.
“Ako je neko trebao da odluči utakmicu, onda je to Filip Barović. Pokazao je da je daleko najbolji igrač ove lige. Najvažniji igrač lige. Samo zbog toga mi je malo manje žao što smo izgubili“, kazao je između ostalog trener Slobode Marko Trbić nakon meča.
Kada trener protivničke ekipe kaže o vama to nakon što ste postigli koš za pobjedu, još jedan mali pokazatelj o kakvom se sportisti radi i kakvo zasluženo poštovanje uživa ne samo u Crnoj Gori, već i u cijelom regionu.
Bio je miljenik gdje god da je igrao. Neizostavan šraf istorijske titule Budućnosti u ABA ligi. I tada je uz probleme sa povredom vodio lavovske borbe sa Matijasom Lesorom i ostalim centrima Crvene zvezde i ispisao jednu od najljepših stranica bogate istorije plavo-bijelih.
Sada sanja san sa svojom Sutjeskom, da ih vrati u prvu ABA ligu i da nošeni uraganskom podrškom sa tribina ponovo goste najbolje ekipe regiona.
Njegov odnos prema sportu, košarci, najbolji je primjer mladima. Ne može i ne mora svako da bude Nikola Vučević, Nikola Jokić, Luka Dončić, može da bude i Filip Barović i da se njegovo ime izgovara sa najvećim mogućim poštovanjem i divljenjem. Jer, to je najmanje što zaslužuje.
