U provinciji Savona u južnom dijelu Italije nalazi se grad Vado Ligure. Vado je gradić koji je poznat po svojoj luci kao i fudbalskom klubu Vado koji je prvi osvajač čuvenog Kupa Italije. Ipak ovoga puta na tapetu nije fudbal već igra pod obručima i zanimljiv put košarkaškog trenera, Petra Roganovića koji je spuške terene zamijenio italijanskim.
“Kao i manje više svako dijete, dosta vremena sam provodio napolju igrajući razne sportove. Ipak košarka mi je uvijek išla od ruke pa sam u međuvremenu još u osnovnoj školi počeo da je treniram“, započeo je Roganović za Lob Sport svoju sadržajnu priču, ali kao i u većini slučajeva dosta toga je moralo da se žrtvuje zarad nečeg većeg.
“Već u srednjoj školi sam imao dobre brojke u mlađim kategorijama a prvi ugovor sam potpisao sa Zetom 2011 sa kojom sam takođe bilježio odlične rezultate. To me preporučilo italijanskom Beneventu čiji sam član postao sa 17 godina.”
Igračka karijera je išla uzlaznom putanjom, pa ga je sudbina odvela na Sardiniju – mjesto koje mu je dosta toga dalo i oduzelo.
“Odigrao sam dobar dio sezone za Benvenento, i dobio priliku da potpišem ugovor za Sardiniju što mi je uz konsultacije sa roditeljima i ljudima iz košarke djelovalo kao dobra opcija. Ipak nisam se baš naigrao, najviše zbog papira. Kada sam konačno mogao da nastupam desilo se ono najgore za jednog sportistu a to je kidanje prednjih ukrštenih ligamenata. Vratio sam se Crnu Goru zbog operacije istih da bi nakon oporavka na jednom od treninga istu povredu obnovio. Tada sam znao da sam sa profesionalnim igranjem završio. Sardinija će mi ipak ostati u lijepom sećanju zbog mora i klime koja podsjeća na našu, a najviše zbog djevojke koju sam tamo upoznao i sa kojom sam i dan danas.”
Teren je ubrzo zamijenio trenerskom klupom
Odlučio je Petar da tokom korona virusa ne sjedi skrštenih ruku, iako je igračku karijeru završio, spontano je ljubav prema košarci preovladala pa je nastavio da se bavi istom – ali kroz prizmu trenera.
“U periodu druge povrede Italiju je zadesio haos sa korona virusom, pa smo mi igrači bili smješteni na akademiji. Srećom tamo smo imali teretanu i teren, a ja sam se trudio koliko sam mogao da otklonim misli sa povrede. Taj period sam maksimalno iskoristio za učenje i posvetio se trenerskom pozivu što su ljudi u klubu prepoznali i tada sam postao asistent glavnog trenera. Tu je može se reći “
Radnu etiku i odgovornost stekao je još od ranog djetinjstva a sve to mu je pomoglo kada je na red došao ozbiljniji posao.
“Kada je šef stručnog štaba dobio otkaz, klub mi je ponudio taj posao što sam odmah prihvatio. Imao sam već odličnu komunikaciju sa ekipom a u međuvremenu sam se razvijao kao trener i završio dvije licence. Imao sam kvalitetne ekipe pa smo te godine osvajali ligu u tri generacije.”
Priznaje mladi trener da nije bilo lako otisnuti se u inostranstvo i da je morao da se odrekne dosta toga, ipak sada je kako kaže situacija odlična i perspektivna.
“Nije bilo lako kada ste stalno daleko od kuće, nemaš svoje ljude, finansijski nisi podoban za život u Italiji, ali eto posle tri godine mogu reći da se trud isplatio i da se sada osjećam odlično i nadam se da će se to nastaviti.”
Italija kao košarkaški potkovana zemlja donijela je Roganoviću dosta znanja, ali priznaje da je “krao zanat” i od trenera sa naših prostora.
“Dosta stvari sam počeo da učim tek u Italiji. Ogromno iskustvo sam stekao od ovdašnjih trenera, ali moram priznati da sam gledao mnogo seminara i analizirao utakmice trenera iz bivše Jugoslavije. Ovdje se igra dosta brza košarka sa minimalnim zadržavanjem lopte. Kod nas je veći akcenat na organizaciji napada pa sam nekako pokušao da spojim italijansko i balkanska shvatanje košarke i to pretočim na teren. Za sada to donosi rezultate.“
Posvećenost je ključ uspjeha
Kao neko ko se veoma mlad obreo u trenerkom poslu, smatra da je rad sa najmlađima jedan od najvažnijih ali i najtežih segmenata ovog posla.
“Što su mlađi to je teže. Morate imati strpljenja ali ključ je da djeca budu posvećena. Mlađim igračima mrate dosta detaljnije da objašnjavate zadatke nego seniorima koji su već potkovani.”
Vado je trenutno “mirna luka” za njega, ali priznaje da ima želju da u budućnosti napreduje kao trener. Poseban akcenat stavio je na povratak u Crnu Goru.
“Sa Vadom imam ugovor na tri godine, sada ciljamo osvajanje prvenstva do 17 godina gdje smo se kvalifikovali među 16 najboljih timova u Italiji. Što se tiče povratka u Crnu Goru za sada to nije plan, još uvijek sam mlad i smatram da trenutno u Italiji mogu mnogo da naučim. Ukoliko se ostvarim kao priznat trener u košarkaški okvirima, neću biti skroman – volio bih da sjednem na klupi naše reprezentacije Crne Gore ili Budućnosti,” zaključuje naš sagovornik.
