Podgorica je prethodnog vikenda na djelu mogla da vidi najboljeg basketaša svijeta Strahinju Stojačića i njegov Ub, najbolju ekipu svijeta. Opravdali su Stojačić i drugovi ulogu prvog favorita i kao osvajači 3×3 Podgorica 2k24 Lob quest turnira osigurali plasman na Masters u Amsterdamu.
>>> Ub u spektakularnom finalu na krilima Stojačića izborio put u Amsterdam
U ekskluzivnom razgovoru za Lob Sport popularni Brka otkrio je da je po prvi put zaigrao na nekom turniru koji se održao u Crnoj Gori.
“Meni lično jeste. Mislim da su pojedini igrači iz ekipe igrali neke turnire, ali ja sam prvi put na nekom turniru koji se održava u Crnoj Gori”, započeo je Stojačić svoju priču za Lob Sport.
Nije previše upućen u crnogorski basket, ali svakako za oko mu je zapala ekipa Kodio.
“Nisam toliko upućen u stvari u crnogorskom basketu, iskreno. Ekipu Kodio dosta dobro poznajem, često su u Novom Sadu. Dešavalo se i da treniramo zajedno i da se susrijećemo na turnirima. Jedna dobra i kvalitetna ekipa koja iz godine u godinu napreduje. Vidi se da momci rade, treniraju i da se trude da pokažu sebe prije svega, a potom i Crnu Goru, u najboljem mogućem svijetlu”.
Nije mu dodatni pritisak to što je ekipa kada igra sa njim uvijek prvi favorit na turnirima. Ističe da u timu Uba vjeruju da su favoriti u kojem god sastavu da se pojave.
“Ne mogu da kažem da je pritisak. Donekle smo i navikli da smo prvi favoriti, posljednje tri-četiri godine smo na tom mjestu kao najbolja ekipa na svijetu. Tokom tih godina ekipa nam se mijenjala posebno od kad smo se spojili sa Novim Sadom. Prvo je bio Savić, pa Pašalić i tako dalje. Mislim da je kostur ekipe uvijek sličan, a vjerujemo da smo prvi favoriti ko god da nam igra od šestorice iz ove ekipe i tako se postavljamo”, naglasio je Strahinja.
Ovoga ljeta basket reprezentacija Srbije predvođena upravo Stojačićem doživjela je veliki neuspjeh na Olimpijskim igrama. Završili su tek na petom mjestu u Parizu iako su prije turnira bili prvi favoriti za najsjajnije odličje.
Pritisak, očekivanja svih da sigurno donose medalju – sve je to uticalo negativno na tim.
“Daleko od toga da je cilj ispunjen, svi znamo koji je bio cilj. I dalje stojimo iza toga da smo išli da uzmemo tu zlatnu medalju iako na kraju možemo da kažemo da nismo bili ni blizu. Vjerovatno neki pritisak, a potom i očekivanja i samih nas i cijele Srbije da smo sigurna medalja koju smo već računali je dovelo do toga da ne budemo u Parizu u najboljem stanju i da neke utakmice koje do sada nismo gubili izgubimo i da se na kraju ne domognemo ni borbe za medalju”, priznao je najbolji igrač svijeta za naš portal.
Nikada nije doživio da je jedan basket turnir toliko praćen. Nema sumnju da je upravo to poremetilo ekipu, ali prije svega problem vidi u samoj ekipi koja jednostavno nije bila na nivou.
“Tamo smo išli sa ciljem da osvojimo. Znamo koliko vrijedimo, koliko smo se i kako spremali za taj turnir i da je naš cilj da osvojimo zlatnu medalju. Da li je bilo pritiska, sigurno da jeste. Ja lično nikada nisam osjetio tu težinu turnira, da toliko ljudi gleda i prati. Obično kad igramo velika takmičenja poput evropskih i svjetskih prvenstava to bude ispraćeno, ali ni blizu tog nivoa. Sigurno da nas je to malo poremetilo, ali opet bih se vratio na to da nismo bili na svom nivou i da zbog toga nije došla medalja”.
Smatra sebe samokritičnim, kakav je bio odmah poslije lošeg izdanja na Olimpijskim igrama. Mišljenje mu se nije promijenilo ni danas, nekoliko nedjelja pošto je sve u Parizu završeno.
“Generalno smatram da donekle jesam. Te Olimpijske igre su moj lično najgori turnir od kada se bavim basketom, da ne računam tih prvih godinu-dvije, ali sigurno u posljednje tri-četiri godine najlošiji turnir i statistički i igrački za mene. Jedan od glavnih razloga našeg neuspjeha je to što sam ja bio baš daleko od svog nivoa. Možda ni ostali nisu bili do kraja na svom nivou, ali smatram da su svi imali korektne role i uloge samo sam ja podbacio na tri-četiri meča što nije smjelo da se desi”, jasan je Stojačić.
Sljedeća prilika je Los Anđeles, ali to je, naglašava, još uvijek daleko.
“Stvarno je daleko. Vjerovatno je jedan od ciljeva i taj Los Anđeles. Na kraju ove sezone kada se završi sve i kada stavimo crtu na ovu godinu onda ćemo moći da pričamo kakvi su planovi za dalje”.
Vjeruje da će basket kao sport tek u narednim godinama da eksplodira, a nada se da on i njegovi saigrači doprinose tome.
“Basket kao basket sam po sebi doživljava tu neku ekspanziju i sigurno da je normalno da neki novi momci dolaze i da treniraju. Nadam se da smo mi doprinijeli tome da momci sa ovih prostora počnu da se bave basketom i da imaju slične ciljeve kao mi. Ja stvarno vjerujem da će basket tek u narednim godinama otići na jedan jako ozbiljan nivo”.
Kada je u pitanju najteži dio posla kojim se bavi nema nikakvu dilemu. Putovanja mu najteže padaju.
“Meni lično najteže padaju putovanja. Basket kao sport još uvijek nije došao na taj nivo da je napravljeno tako da si mjesec-mjesec i po na jednom kontinentu, pa na drugom i slično. I dalje se putuje sa turnira na turnir i često zna da se zaređa da se u pet dana mijenjaju vremenske zone iz Kine u Evropu, pa u Sjedinjene Američke Države, pa nazad u Evropu i to je generalno nešto najteže u ovom sportu. Mislim da kako bude rastao basket da će i to da se smanji i da neće morati toliko da se putuje”, naglasio je Strahinja.
Ne postoji veći ambasador basketa u cijelom regionu. Naglašava Strahinja da mu to znači.
“Znači stvarno. Lijepa je ta cijela situacija pogotovo u Srbiji kada me ljudi prepoznaju i znaju, ali u neku ruku nosi određeni teret koji moraš da trpiš i da se boriš sa tim. Međutim, sigurno da je to još jedan motiv više koji te gura dalje i da praviš rezultate kao i do sada”.
Upravo kada se dotakao motiva koji ga guraju dalje pitanje je bilo da li dođe do momenata u kojima mu je odmor neophodan – kako fizički tako i psihički.
“Dolazi sigurno, itekako ih ima tih momenata, da ne kažem da smo trenutno u tom nekom periodu kada je dosta svega, ali jednostavno bodovanje je takvo kakvo je. Svake godine mora da se odigra devet najboljih turnira (Mastersa) da bi se zadržala ta neka pozicija na kojoj je tim, a i ja sam lično, tako da nema toliko vremena. Dese se faze kada je teško i naporno, ali samim tim što je tu šest igrača kada je nekome dosta basketa može da uzme jedan-dva vikenda za odmor. To su neke stvari oko kojih se trudimo, kada vidimo da je nekome potreban odmor i da malo glava pobjegne od basketa, to i činimo”.
Stojačić je bio i profesionalni košarkaš, ali je odluku da pređe na basket donio zato što u košarci nije mogao da dođe do ozbiljnog nivoa koji je želio.
“Lično meni je problem bio što nisam došao do tog nekog ozbiljnog košarkaškog nivoa. Igrao sam par godina ABA ligu, i u Češkoj, Slovačkoj, ali u jednom trenutku mi je bilo dosta da se selim iz grada u grad pogotovo sa porodicom kada je došlo do toga. Napravila se baš lijepa priča u tom momentu u basketu kada smo se spojili sa ekipom Novog Sada, sa trenerima i igračima Majstorovićem i Savićem. Tad sam odlučio da je vrijeme da pređem na basket i da se tome ozbiljno posvetim”, rekao je Stojačić.
Nije mu bilo teško da se prebaci na basket s obzirom da je jedno vrijeme uporedo igrao ova dva sporta.
“Ja sam dvije-tri godine igrao uporedo preko ljeta basket, a tokom ostatka godine košarku. Već na samom početku sam imao određeno iskustvo – imali smo iza sebe par Čelendžera i Mastersa. Naravno, bila je potrebna adaptacija, ali donekle sam znao u šta ulazim i u šta se upuštam”.
Brat Stefan koji je takođe basketaš bitno je uticao na Strahinjinu odluku da odustane od košarke i posveti se basketu.
“Imao sam tu olakšavajuću okolnost da je brat Stefan već bio u basketu i prije nego što ću ja početi da igram i donekle sam bio upoznat sa situacijom i razvojem basketa, kao i samom igrom pošto sam dosta pratio njegove igre i turnire. Mislim da je to bio zaista olakašavajući momenat u karijeri da odlučim da prestanem da igram košarku i pređem na basket”.
Bitno mu je da ima u porodici nekoga ko će najbolje da razumije sve kroz šta prolazi jedan igrač tokom sezone i godine.
“Sigurno da je bitno i on je jedan od ključnih ljudi za moje upoznavanje sa basketom, posebno u prvim godinama. U tim momentima nismo još imali trenera i on je neko sa kim sam najviše komunicirao i pričao o tim nekim stvarima sa kojima nisam znao u tim momentima da se izborim. Sigurno da je mnogo značilo što je on bio već u basketu prije nego što sam i ja odlučio da pređem”.
Momenat u kojem mu je popularnost naglo skočila je poslije Svjetskog prvenstva u Beču prošle godine.
“Da je skočila na neki veći nivo – to je vjerovatno Svjetsko prvenstvo koje se igralo prošle godine u Beču. To je prvi put da je ono baš krenulo da se zna. Mislim da su ljudi već i znali, ali da je od tog trenutka većina počela i da prati moj i naš rad kao i sam basket. Ništa od toga nije ni blizu kao popularnost koja se digla poslije Olimpijskih igara”, rekao je najbolji basketaš na planeti.
Nezaobilazna tema svake priče sa Strahinjom jesu i brkovi, njegov zaštitni znak. Prisjetio se kako je sve to počelo.
“Brkovi su počeli stvarno slučajno i to u Japanu prije tri godine. Stigli smo tamo i nisu nam stigli koferi, a meni su sve stvari uključujući i higijenu bile tamo, a imao sam brkove. I onda šta ćemo, kupili smo samo četkicu za zube ostalo nećemo ništa i brkovi ostanu. Kako smo osvojili turnir tako je krenulo nagovaranje da ih ne skidam i od tada su i ostali. Čak je bilo i prije tog turnira neke priče. Osvojimo Japan, prvi veliki turnir za nas. Prije toga smo uzeli dva Mastersa, ali taj Open Air i Završni turnir su dva najveća klupska turnira u basketu. Poslije tog trofeja je donijeta odluka da ostanu, a do kada će biti tu, to ćemo da vidimo”, kazao je Stojačić.
Priznaje i da je poslije Olimpijskih igara bio blizu da ih skine. Običaj je da kad se završi sezona brkovi skidaju jer ga, kako kaže, nerviraju.
“Bilo je baš blizu poslije Olimpijskih igara. Ja imam taj običaj kad završim sezonu da ih skinem jer me generalno žargonski rečeno smaraju i nerviraju, posebno kad malo porastu. Tako da mislim da su tu do 25. novembra i da ću ih skinuti, ali do Japana će opet porasti”.
Za kraj imao je poruku za sve momke koji možda imaju sličan put kao on i razmišljaju da napuste košarku i posvete se basketu.
“Stvarno mislim da trenutno basket pruža baš dosta opcija jer iako nije dovoljno razvijen, jeste dovoljno da ljudi mogu lijepo da žive od njega. Samim tim što u regionu imaš veliki broj turnira mislim da je to za sve ljude koji vole, a smatraju da više ne žele da se bave profesionalnom košarkom, put kojim trebaju da se vode. Formiraju ekipu i da kroz turnire u regionu probaju da izbore učešće na svjetskoj sceni. To je put kojim smo mi išli, a tako savjetujemo i naše mlađe saigrače i drugare. Na kraju krajeva, ako taj rad i kvalitet dođu do izražaja sigurno će se isplatiti na kraju”, zaključio je Stojačić razgovor za Lob Sport.
