Igor Tomić – sinonim za energiju, posvećenost, upornost, istrajnost, profesionalnost. U prvom planu učitelj i prijatelj paraolimpijaca, a potom i predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.
Neko ko bi mogao, ali i trebao da bude primjer za sve, kako jedan čovjek na “funkciji” razmišlja i kako radi. Cijeli svoj život posvetio je paraolimpizmu i danas itekako može biti ponosan na sve što je uradio i izgradio zajedno sa svojim saradnicima.
Tokom naše posjete Parizu izdvojio je vremena i za Lob Sport (na čemu smo mu posebno zahvalni). Bez obzira na to što smo razgovor usljed nedostatka vremena vodili u ranim jutarnjim časovima Tomić je bio pun energije i spreman da sa nama podijeli sve svoje utiske i osjećanja iz prethodnog perioda u Parizu.
Naravno, prva i nezaobilazna tema je bila nova paraolimpijska medalja Filipa Radovića.
“Kada je u pitanju ovaj paraolimpijski ciklus treba reći da je rezultat Filipa Radovića ovdje samo kruna njegovog rada još od Tokija, i nestvarnog momenta kada je osvojio prvu paraolimpijsku medalju, do ovoga od prije par dana kada je sve to potvrdio. Ima jedan takav kontinuitet nevjerovatnih igara, posebno u ovom kvalifikacionom paraolimpijskom dijelu gdje je bukvalno od finala Evropskog prvenstva u Šefildu u septembru prošle godine do polufinala Paraolimpijskih igara odigrao ciklus kvalifikacija bez ijednog poraza osvojivši svaki turnir. To je jedan jako respektabilan rezultat, izuzetno težak put i to ga je ovdje dovelo kao drugog igrača svijeta“, započinje Igor Tomić.
Upravo ta činjenica da je Filip u Pariz stigao kao drugi igrač svijeta je samo po sebi veliki pritisak, međutim on je sve to iznio na nevjerovatan način.
“Taj momenat da je došao kao favorit ovdje je veliki pritisak. To dijete, mada možda više i nije dijete, ali jeste moje dijete, nosi to sve na nestvaran način. Pokazao je to protiv mladog Čileanca koji je izuzetan i nezgodan igra u četvrtfinalu čime je donio Crnoj Gori još jednu paraolimpijsku medalju. Nevjerovatno je kada kažete da na dvije uzastopne Paraolimpijske igre imate medalju. Kapa dolje za Filipa Radovića i za njegov karakter, čvrstinu, temperament, snagu jer se kompletan momenat očekivanja srušio na njegova leđa. Filip to umije da nosi i ovo je jedan rezultat koji ima posebnu težinu“.
Naravno, postoji određena žal što naš najbolji stonoteniser nije otišao i korak dalje u odnosu na Tokio. Međutim, preko puta sebe imao je fantastičnog Lian Haoa koji je svoj kvalitet potvrdio i u velikom finalu gdje je imao tri meč lopte protiv Patrika Čojnovskog – igrača koji nije poražen već osam godina.
“Ostaje svakako žal za polufinalnim mečom protiv velikog Lian Haoa koji je to dokazao i u finalu u kojem je imao čak tri meč lopte protiv jednog nedodirljivog i neprikosnovenog Patrika Čojnovskog. Tu smo vidjeli kakav se tenis igra na Paraolimpijskim igrama. I u tom polufinalu Filip je uprkos nešto lošijoj igri itekako imao svoje šanse. Sjetimo se četvrtog seta u kojem je na svoj karakter preokrenuo zaostatak od 8:4 na 9:8 i imao zicer za 10:8 i poslije da odvede meč u peti set. Ali, to su neke finese velikih majstora kakvi su Radović, Lian Hao, Čojnovski i sada moramo da budemo svjesni da zaista imamo jednog od najboljih igrača na svijetu“, naglašava predsjednik POK-a.
Emocije su bile prisutne kod svih poslije Radovićevog plasmana u polufinala. Ipak, utisak je nekako da je posebno kod Tomića eruptirao taj vulkan emocija i suza. Smatra da bez toga ovaj posao ne bi mogao ni da se radi.
“Nositi i raditi ovaj posao može samo osoba koja ima iskrene emocije. Ja mislim da te emocije ima cijela crnogorska paraolimpijska porodica, u šta ste se mislim i vi uvjerili ovih dana, koji način ona funkcioniše. Da je ovo iskreno, čisto, i u momentima slaganja i u momentima neslaganja, da nema zareza među ljudima i da je jedna riječ koja nas povezuje – emocija. Upravo ona je pokretač svih ovih rezultata. Vidjeli ste suze Filipa Radovića poslije četvrtfinala, e sad zamislite šta je bilo u tom momku u tom meču i kako on to može da iznese. Ja sam imao privilegiju da 21 godinu, od kada radim sa djecom sa invaliditetom i skoro dvije decenije od kada radim sa crnogorskim paraolimpijcima mahom u trenažnom procesu, ali i u organizaciji rada Paraolimpijskog komiteta Crne Gore, više puta doživim ovakve trenutke. Oni su nekada toliko teški, a sa druge strane toliko lijepi da to nešto što čini suštinu bitisanja i čovjeka koji radi ovaj posao i samog ovog pokreta“.
Sljedeće pitanje je bilo – da li Crna Gora dovoljno cijeni sada već dvije paraolimpijske medalje Filipa Radovića? Igor je mišljenja da iz godine u godine svijest o veličini tih rezultata raste.
“Ja mislim da iz godine u godinu sve više cijenimo, što je jako dobro. Ja mogu reći šta je bio paraolimpizam prije skoro dvije decenije kada smo počinjali sa ovom pričom, koliko je to bilo stidljivo i trnovito razvijati, ali mogu vam i pričati šta je paraolimpizam danas i kako je Crna Gora dočekala ovaj rezultat. Nikad nije bilo ovako. Puno se radujem, mislim da Crnoj Gori treba ovakvih stvari jer to je nešto što nepodijeljeno veliča Crnu Goru. Mislim da je ovaj rezultat došao u pravo vrijeme i za crnogorski sistem sporta i generalno neku atmosferu. Mislim da je Crna Gora zaista prepoznala vrijednost, ne samo sportskog aspekta, ja to često naglašavam kada je pitanju paraolimpizam, već i aspekta društvene nadogradnje, integracije i inkluzije onog benefita koji iskonski nosi sport kao branšu. Sport je najljepša stvar koja može da se desi jednom sistemu i zbog toga razloga svi moramo da ga njeguje na jedan drugačiji i pažljiviji način“, smatra Tomić.
Veliko je odricanje potrebno kako bi se došlo do vrhunskog rezultata kakav je Filipov. Pokušali su iz Paraolimpijskog komiteta da učine da se Radović, kao i ostatak tima, osjeća u Parizu kao kod kuće.
U Gradu svjetlosti bili su prisutni i prvi Filipov trener, Čedo Damjanović, uz naravno njegovog trenera Vladimira Marića. Tu je bio i otac cetinjskog čuda od djeteta, Ratko. Dakle sve je urađeno da se Filip osjeća lagodno u glavnom gradu Francuske.
“Ako govorim samo o Radoviću hoću da znate da je to nevjerovatan momenat odricanja. Sport kojim se on bavi podrazumijeva po dva treninga dnevno po 4-5 sati stonog tenisa, a na sve to se nadovezuje fizička i psihička priprema. Vidjeli ste šta su Paraolimpijske igre i kako cijeli ciklus odricanja i pripremanja stane u jedan poen, jedan set. Kako su tanki lomovi od poraza do pobjede. E da sve te kockice složite i da dođete ovdje među 186 država svijeta i odigrate meč protiv igrača iz Kine u kojoj je stoni tenis nacionalni sport i da posložite stvari tako da u tom meču dođete do pobjede – to su jako velika odricanja, teške i duge pripreme. Takođe, tu je zahtjevan stručni rad na šta sam posebno ponosan i nikako ne smijem da zaboravim, svi ljudi koji su trenirali Filipa Radovića su ovdje u Parizu. O tome Paraolimpijski komitet jako vodi računa, pa su tu sa nama i Filipov prvi učitelj, Čedo Damjanović, kao i njegov sadašnji trener, Vladimir Marić, koji je donio poseban šmek Filipovom uspjehu. Tu ne možemo zaboraviti ni velikih osam godina koje je proveo sa čuvenim Nikolajem Lupuleskuom. Kad sve to složite, a uz to imate jednu stabilnu i snažnu podršku porodice, vidjeli ste da je dio familije Radović bio tu sa nama, onda znate da je taj rezultat veliki, zaslužen, teško isklesan, ali i ponos za sve nas“.
Motivacija su mu njegovi, kako ih on zove, đaci. Posebno ga kupuju njihovom kulturom i vaspitanjem. Ne planira da napušta paraolimpizam ni kada napusti funkciju predsjednika Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.
“Svaka nova generacija mojih novih đaka je moj novi motiv. Kada sam krenuo da radim paraolimpizam počeo sam da ga radim kroz igru sa tada malim đacima, a kasnije velikim paraolimpijcima kao što su Marijana Goranović, da ne pominjem neki njen razvojni put – troje Paraolimpijskih igara, dvije evropske medalje i tako dalje. To je motivacija. Druga stvar je njihov odnos prije svega prema meni lično. Tu ću možda da budem onako krajnje subjektivan, ali toliko ljubavi koju oni meni vraćaju ne samo sportskim rezultatom, svi mi u Crnoj Gori volimo rezultat, nego tim dnevnim nivoom pažnje, tom njihovom kulturom, vaspitanjem i načinom u kakve se oni ljude grade. To je moja motivacija i moj životni poziv. Trenutno na mjestu koje obavljam u Paraolimpijskom komitetu, ali i kada to završi ja iz Paraolimpijskog komiteta ne idem nigdje. Imam tu još puno posla i mislim da imam puno nekih novih motiva da pomognemo svim mojim nasljednicima i novim generacijama sportista“, ističe glavni čovjek POK-a.
Smatra da su ljudi koji ostaju u paraolimpizmu heroji. Nema tu finansijskih motiva već su to oni pravi, iskonski i sportski motivi.
“Ostati u paraolimpizmu je za mene odvažno i svi ti ljudi koji su ostali godinama tu su za mene veliki ljudi i heroji. Raditi trenažni proces sa osobama sa invaliditetom i vrhunskim paraolimpijcima – tu motiv nije kao većini sportskih radnika u svijetu, finansijski, toga ovdje nema. Ti ljudi su puni ljubavi, često prinuđeni i da improvizuju dosta stvari u stvaranju šampiona. Ali to su neki motivi koji su iskonski, jaki, trajni, vrijedni i koji su temelj na čijim osnovama ja utičem na veliki broj đaka, a sa druge strane utičem i na svoju djecu za koje često čovjek zbog ovakvih poslova ima i malo vremena“.
Na svakom koraku je uočljivo da Paraolimpijski komitet naše države funkcioniše kao jedna velika porodica. Funkcije apsolutno nisu bitne već sama atmosfera, svi pomažu jedni drugima u teškim momentima, što se i vidjelo poslije nastupa Luke Bakića i Milana Đinovića koji su bili ispod očekivanja.
“Vidjeli ste i sami. Prvi takmičarski dan Paraolimpijskih igara je bio jako težak za nas. Milan Đinović ispod očekivanja, Luka Bakić poraz u osmini finala, pritisak dodatni. Vidjeli ste šta to jednu mučnu atmosferu kad otvorite loše Paraolimpijske igre i kako se to kompenzuje kada ovdje dođe dio golbal reprezentacije, dio prijatelja, dio familija naših paraolimpijaca i kako od toga možemo da napravimo jednu sjajnu atmosferu i da već sjutra dan imamo jedan šampionski dan i da na krilima toga imamo medalju Filipa Radovića. Ja sam ovdje rekao i jednu činjenicu kako smo poslije medalje Filipa Radovića plakali, a kako smo se smijali poslije poraza u polufinalu od Kineza. Morate da shvatite da je to naše zajedništvo i atmosfera koja tu vlada razlog svih ovih rezultata posljednjih godina. Nije lako stvoriti, a još teže održati takvu atmosferu. Svi smo mi ljudi sa svojim manama i vrlinama, ali čini mi se da smo uspjeli to da izgradimo to na jedan nevjerovatan način i teško sad može šta promijeniti ovaj jedan momenat kolektivne ljubavi i zadovoljstva“.
Potom smo se dotakli upravo Milana Đinovića. Tomić vidi našeg parastrijelca kao veliku perspektivu za naredne Igre koje se održavaju u Los Anđelesu za četiri godine. Dovođenjem trenera Željka Božovića, ali i pomoćnika Ratka Drobnjaka cilj je bio napraviti identičnu atmosferu kao onu koju oni imaju u Beranama gdje Đinović trenira.
“Teško je sve to. Đinović je prvi put na Paraolimpijskim igrama i on je naše suvo zlato sa jedinim divni čovjekom i njegovim trenerom Željkom Božovićem, a ovdje je bio i njegov pomoćni trener Ratko Drobnjak. Htjeli smo da napravimo atmosferu one njihove svakodnevnice u Beranama gdje oni grade jednu veliku priču. Đinović je suvo zlato atmosfere ovoga pokreta. Vidjeli ste o kakvom se momku radi, kao da je sa nama 20 godina, a ne tek dvije godine. Definitivno nije izdržao pritisak toga dana u Šatoruu. Taj momak na današnji dan možda ne vrijedi finala Paraolimpijskih igara, mada je njegov najbolji lični rezultat iznad toga, ali kažem možda trenutno ne vrijedi jer je rezultat za finale bio stvarno jako izazovan i težak. Ipak, siguran sam da vrijedi da bude među 20 najboljih na ovim Paraolimpijskim igrama. Završio je 26, ali to su neke nijanse i tu ne mogu ništa da zamjerim. Ovoga puta se nije izborio, ali već do Los Anđelesa se nadam da će uz neke iskustvene momente koje ga očekuju u narednom periodu biti još bolji. U Đinoviću imamo jedan ozbiljan kvalitet i u to su me uvjerili veliki svjetski stručnjaci koji su ga jako primijetili i koji imaju pohvalne riječi za njega“, naglašava Tomić.
Luka Bakić nije imao sreće u žrijebu. U osmini finala sačekao ga je možda i najjači mogući rival, Japanac Funajama. Ipak, jasno je da je naš stonoteniser popustio pod pritiskom i odigrao daleko ispod svojih realnih mogućnosti.
“Luka je moje dijete koje znam još od dječačkih dana. Malo i nije imao sreće da budem iskren. U osmini finala je za protivnika imao furioznog Japanca Funajamu koji je kasnije u četvrtfinalu namučio jednog Matea Bohasa koji je jedva na krilima publike prošao do polufinala Paraolimpijskih igara, a inače je bio drugi u Tokiju. Međutim, to nije opravdanje. Bakić u tom meču zaista nije bio na svom nivou, nije uspio da se izbori sa pritiskom. Nije prvi put da ima takav pritisak, često je kod njega prisutan taj momenat. Od briljantnosti stonoteniske igre do momenta kada to nije ni blizu nivoa njegove igre. Ipak, mislim da je pred njim još mnogo dobrih turnira, a i Paraolimpijskih igara“.
Nada se Tomić da će već u Los Anđelesu vratiti ekipni dio takmičenja koji bi omogućio Crnoj Gori da se sa brutalnim duom Bakić-Radović bori za još koju paraolimpijsku medalju. Takođe, njih dvojica bi imali šansu da kao reprezentacija predstavljaju svoju zemlju.
“Posebno bih se radovao kada bi se, kao što postoje neke najave iako nije još definitivno, vratio ekipni dio takmičenja u sljedećem paraolimpijskom ciklusu. Tako bi Bakić i Radović u Los Anđelesu imali ono što je zaista falilo ovdje u Parizu, ekipno takmičenje gdje bi predstavljali svoju zemlju kao reprezentacija“, ističe Tomić.
Posljednjeg takmičarskog dana Paraolimpijskih igara Crnu Goru će u bacanju koplja, u kategoriji F54 (bacanja iz specijalizovane stolice) predstavljati Maja Rajković. Tomić sa velikim ponosom i uvažavanjem govori o crnogorskoj paraatletičarki.
“Ostao je moj heroj, moj simbol paraolimpizma kakav je dama i persona Maja Rajković. Ona je sportski brilijant, jedan primjer mlađim generacijama kako treba definicija da se sprovodi u životu i praksi. Ostao nam je jedan rasterećen njen nastup posljednjeg takmičarskog dana. Ona je veliki uspjeh napravila već dolaskom ovdje. Plasirala se u vrlo mali broj žena koje su stigle u Pariz i to kao 4. na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu. Totalno rasterećeno ulazimo u taj nastup, samo da ona pogodio svoj bioritam toga dana. Radujem se njenom ličnom rekordu, ako Bog da, šta god on da donese ovdje na Igrama. Maja je ispunila svoj san i meni lično kada mi je obećala da će biti paraolimpijka, a to je onaj suštinski učesnik ovih Paraolimpijskih igara i ja mislim da će ona na prepunom stadionu u Sen Deniju takođe da zablista i da nam uljepša nastup cijelog crnogorskog paraolimpijskog tima u Parizu“.
Praktično već od sjutra počinje operacija “Paraolimpijske igre Los Anđeles 2028”. Predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore ističe da postoje ambicije da u Sjedinjenim Američkim Državama po prvi put imamo i predstavnike u ekipnim sportovima.
Naravno riječ je o golbalistima Crne Gore. Podsjeća Tomić da je Crna Gora na Evropskom prvenstvu savladala finalistu ovog paraolimpijskog turnira, Ukrajinu.
“Ima. Moj san bi bio da se po prvi put pojavimo i sa ekipnim sportom u Los Anđelesu. Naši golbalisti, koji su ovih dana i bili ovdje u Parizu, su takođe jedan veliki adut crnogorskog parasporta. Mala je baza naših igrača, ali to što oni imaju u svojim glavama, rukama i nogama sa svojom strukom profesorom Čurovićem i asistentom Bulatovićem to je veliki benefit. Gledali smo ovih dana kako se golbal razvija. Ovdje je stiglo samo osam reprezentacija svijeta. Vidjeli smo da je Ukrajina, naš veliki prijatelj, ali i golbal rival, stigla do finala. Ona Ukrajina koju je Crna Gora pobijedila na otvaranju Evropskog prvenstva u Podgorici kod povrede Nikole Nikolića. Mi smo kasnije hendikepirani ispali u B diviziju, a oni su postali prvaci Evrope. Ukrajinci su ovdje najveće iznenađenje ovoga turnira i parametar da Crna Gora ima elitnu golbal reprezentaciju, za koju ja mislim da punu zrelost može da doživi u procesu kvalifikacija za Paraolimpijske igre u Los Anđelesu kroz dva Evropska i jedno Svjetsko prvenstvo i da dosanjamo da imamo i kolektivni sport na Igrama. To je onako jedna od mojih primarnih želja u ovom paraolimpijskom ciklusu. Uz naravno Đinovića, Bakića, Filipa i Maju na još jednom većem nivou i punoj zrelosti i naravno ostale koji će se boriti za Los Anđeles siguran sam da će Crna Gora imati rezultatski i jednu stepenicu više u odnosu na Tokio i Pariz“, jasan je Tomić.
Kako kaže brod POK-a je na vrlo stabilnom kursu. Ipak, nada se da će se kroz neka rješenja prije svega zakonska Paraolimpijski komitet Crne Gore imati još snažniju potporu.
“Ovaj brod je na vrlo stabilnom kursu. Sada ću reći, ali i ostati malo nedorečen – i sa Igorem Tomićem na čelu i bez njega na čelu. Ovaj brod ima jako dobre mornare i onaj dio tima koji nosi i ovdje nema nazad. Sve ovo treba mi dodatno u Crnoj Gori da unaprijedimo kroz neka sitna zakonska rješenja gdje će ovaj ovaj brod imati tu stabilnu potporu da sve izazove sistemski rješava, a ne na krilima entuzijazma bilo kojeg pojedinca, od ciklusa do ciklusa, od ministra do ministra. Nego da ga rješavamo sistemski i da naši paraolimpijci, ali i svi sportisti u Crnoj Gori znaju šta sistem države njima daje, šta ih sleduje. Ovo stalno ponavljam i uvijek ću ponavljati, ovo je branša u kojoj je sve mjerljivo. Ovdje je sekunda sekunda, metar je metar, poen je poen. Tačno znate šta ste bili u jednom ciklusu, drugom i trećem. Iz tog razloga treba da budemo pošteni prema našim sportistima, našem najvećem blagu i da im sistemski uredimo put razvoja od onog početnog nivoa do ovog vrhunskog kakav je Filip Radović bude lakši, iskreniji, pošteniji i otvoreniji“, naglašava naš sagovornik.
Smatra da se sistem ne samo u POK-u već i u ostalim savezima ne može igraditi ukoliko budemo gledali samo svoje dvorište. Njegov san i misija dok je u sportu, a kako kaže biće dok je živ, da svi funkcionišu zajedno i u dobrim i lošim momentima.
“U tom smislu mislim da crnogorski Paraolimpijski komitet i svi ostali savezi mogu da dobiju dodatnu snagu i mislim da smo na dobrom putu da kao porodica to izgradimo u Crnoj Gori. Međutim, to ne možemo da gradimo gledajući samo dvorište svoje kuće, to moramo da gradimo bez sujete, ljubomore, timski, zajedno, da se svi radujemo zajedničkom rezultatu, da svi budemo jedni uz druge u zajedničkim problemima i tu će svakom pojedincu biti lakše. To je moj san i moja misija dok sam u sistemu crnogorskog sporta, a biću dok sam živ, nevezano za pozicije i funkcije to me nikada nije zanimalo. Vidjeli ste i ovdje kako funkcioniše predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore i koliko mi zapravo predsjednika ovdje imamo. Ali ste isto tako vidjeli koliko imamo i asistenata, trenera i pomagača i kako sve to može lijepo da se podijeli i da zaključim jednom velikom filozofskom frazom – sreća je veća, a tuga manja kada se podijeli – i to je suština našega posla“, zaključio je razgovor za Lob Sport Igor Tomić.
