U 2024. godini Ivica Tucak ukrasio je svoju trofejnu vitrinu sa dvije medalje – selektor vaterpolo reprezentacije Hrvatske je sa popularnim Barakudama osvojio evropsko srebro pred domaćom publikom u Zagrebu, a poraz od Španije samo je ojačao 54-godišnjeg Šibenačnina i njegove izabranike koji su nedavno Dohu napustili sa svjetskim zlatom na prsima.
Dva turnira, dva finala, dvije medalje za nepuna dva mjeseca. Vrijeme je za odmor, ali kratki, jer se zov Olimpijskih igara u Parizu već čuje…
“Najviše mi je u glavi da se napokon odmorim. Vjerujte mi jedno psihičko i fizičko strašno praženjenje. Idem na planinu, upravo sa prijateljima iz Crne Gore. Da se malo resetujem, jer sam potrošen strašno. Dva velika takmičenja, dva velika rezultata za hrvatski vaterpolo u kratkom vremenu. I sad malo treba odmora i čim prije krenuti što jače prema naprijed”, javiom nam se Tucak iz svog rodnog Šibenika samo nekoliko sati pred odlazak na Jahorinu.
“Ne bih bio u koži čovjeka koji će naslijediti Ratka Rudića“, govorio je Ivica Tucak 2012. godine kada se legendarni trener pobjednički spustio sa pozornice hrvatske reprezentacije osvajanjem olimpijskog zlata 2012. godine u Londonu. Tucak je bio u stručnom štabu možda i najvećeg sportskog trenera sa podneblja bivše Jugoslavije. Nije ni slutio da će ga naslijediti…
“Kad dođete na mjesto tako jednog velikog trenera kao što je Ratko Rudić, to zahtijeva jednu veliku odgovornost i požrtvovanje – sve ono što trebate imati da dođete do vrhunskog rezultata. Bile su mnoge skepse i sumnje u momentu kad sam došao na to mjesto, a došao sam upravo iz Herceg Novog nakon divne tri godine provedene tamo. Veliki dio hrvatske javnosti nije pratio toliko moj rad, koji je bio u Šibeniku, Herceg Novom i mladoj reprezentaciji Hrvatske. Tada sam rekao, dođite na mjesto Ratka i sve što napravite je malo, sve u sjeni takvog veličanstvenog stručnjaka kao što je Rudić.”
Ali nije malo, već je fenomenalno! Tucak je u protkelih 12 godina osvojio 16 medalja, te odavno izašao iz sjenke Rudića. Čak devet odličja sa velikih takmičenja – dva svjetska zlata, srebro i dvije bronze, evropsko zlato, srebro i bronza, te olimpijsko srebro…
“Ja sam, hvala Bogu, vjerovao u sebe, a kad sam preuzeo tu funkciju više nijesam razmišljao u tom smjeru kako sam ranije govorio, već sam samo razmišljao da napravim najbolje što mogu sa Hrvastkom. Bilo je mnogo velikih rezultata, sa onom strašnom reprezentacijom koju smo imali – Maro Joković, Sandro Sukno, Andro Bušlje, Havijer Garsija, da ih ne nabrajam sve. To je bilo nasljeđe Ratka, on je to stvorio, a ja naslijedio.”
Međutim, Marko Bijač, Rino Burić, Loren Fatović, Jerko Marinić–Kragić vaterpolisti su koje je Tucak bukvalno izmislio i senzacionalno ih odveo do trona svjetskog vaterpola.
“Ali ja sam posebno ponosan na ovu reprezentaciju. Ovo sam ja stvorio, ovo je nekakvo moje, nemojte me pogrešno shvatiti – djelo. To su igrači koji do juče nijesu postojali, veliki broj njih, na mapi evropskog i svjetskog vaterpolo. U tako kratko vrijeme, prvaci Evrope, viceprvaci Evrope, prvaci svijeta, četvrti na svijetu i desila se ta Fukuoka gdje smo se okliznuli”.
A, u Japanu ih je prošle godine zaustavila upravo Crna Gora. Ajkule su u osmini finala planetarnog takmičenja poslale Barakude kući na opšte razočaranje hrvatske sportske javnosti.
“Upravo je ta Fukuoka, i meni, i svima nama, dodatni motiv. Živimo u zemljama, u ovom regionu koji vam sve priznaje, ali sjutra prvi poraz sve to briše! Ja sam bio svjestan toga. Ali, ono što sam ja doživio nakon Fukuoke u hrvatskim medijima, a poslije svega što sam napravio za hrvatski vaterpolo -to je bilo strašno. Takvo jedno omalovažavanje i pljuvanje u jednom dijelu medija…I to mi je dalo dodatni motiv. Rekao sam ‘J ću vam mater svima’! I rekao sam da ćemo pokazati šta smo. Na to sam ponosan. Napravili smo sinergiju, divnu atmosferu i rezultate. Rezultati nekada dođu, nekada ne. Sport je najpoštenija stvar na svijetu. Ono što moraš napraviti jeste da pružiš sve od sebe kako bi se nadao da oni dođu.”
Život je Ivicu Tucka oblikovao u vječitog borca, a sport u vrsnog šampiona. No, i dalje je gladan – sanja olimpijsko zlato. Brzo će Pariz…
“Ostalo je olimpijsko zlato. Ja sam imao tu privilegiju da dva puta budem svjetski prvak, da igram još jedno finale gdje sam uzeo srebro. Bio sam prvak i viceprvak Evrope. Bio u finalu Olimpijskih igara…Puno toga se u mojoj reprezentativnoj i klupskoj karijeri nakupilo, ali nemam olimpijsko zlato. To je moja želja, moj san. To sam sebi zacrtao kao sportista, kao čovjek koji to živi 24 časa. Ja dok ne budem imao olimpijsko zlato miran biti neću. Duboko vjerujem da će to biti sa reprezentacijom Hrvatske, to je moja zemlja, moja država koju volim najviše na svijetu. A, ako tako ne bude ja ću nastaviti svojim putem dalje. Da li sa Hrvatskom ili nekom drugom reprezentacijom, ali dok ne budem imao oko vrata olimpijsko zlato miran biti neću.”
<<< “U našoj državi funkcije obavljaju ljudi koji su bili oslobođeni fizičkog vaspitanja”
Olimpijske igre biće treće veliko takmičenje za najbolje vaterpolo reprezentacije planete u proteklih šest mjeseci. Elitno društvo kao prvak svijeta predvodi Hrvatska, a u tom kremu je i Crna Gora – Evropsko prvenstvo u januaru, Svjetski šampionat u februaru, Olimpijske igre u julu…Kakav li je samo to fizički i psiholški pritisak za igrače i stručni štab?
“To je strašno. Potrošnja je strašna. Žao mi je što ljudi koji vode svjetski vaterpolo ne razmišljaju o zdravlju. To nije normalno. Ja sam toliko prazan, da vam ne pričam koliko sam bio prazan poslije Zagreba i poraza od Španije. Igrači su umorni, mi smo umorni…Ali nema o tome mnogo priče. Stižu Igre, moramo se pripremiti na najbolji način.”
Da li u Parizu prihvatate ulogu favorita?
“To nas ne interesuje. Mi smo samo jedna od 12 reprezentacija u Francuskoj koja ima šansu da osvoji medalju. Samo na taj način gledam. Imamo svoje šanse.”
Vratimo se desetak godina unazad. Hercegnovski Jadran – oblikovao Vas je kao trenera?
“Crnogorski vaterpolo će uvijek biti u mom srcu. Dao mi je priliku kad sam bio na početku karijere. Jadran iz Herceg Novog je odskočna daska u mom životu.”
A, često se na turnirima susrećete sa Vladom Gojkovićem i crnogorskim vaterpolistima.
“Sentimetalno sam vezan za crnogorski vaterpolo i za Vlada Gojkovića koji je bio moj kapiten tri godine.”
Pod pritiskom je. Javnost više ne trpi brojne poraze u četvrtifnalu…
“Treba razumijevanja i vremena. Nije lako tim momcima, ni Vladi. To su novi igrači, nova generacija, nema više Leke Ivovića, Mlađana i Nikole Janovića, Borisa Zlokovića, Peđe Jokića – to su bile svjetske klase. Momci koji danas igraju za Crnu Goru su sjajni igrači i možda će napraviti takve karijere. Ali u ovom trenutku nijesu. Morate biti svjesni da je to proces. Crna Gora je mala zemlja sa svega dva-tri vaterpolo kluba. Jedino što vam preporučujem da imate strpljenja i povjerenja. Svi problemi, ako postoje slučajno, neka se riješe u krugu te vaterpolo porodice. Ja od srca želim Crnoj Gori da bude konkurentna, da bude prava.”
<<< Poznati rivali Ajkula na Olimpijadi
Šta je preduslov za šampionske rezultate otrkiva nam čovjek koji je prošao nemilosrdne i najljepše životne lekcije (prim. aut. ćerka mu je stradala kada je imala tri i po godine).
“Imao sam privatne tragedije u životu, uspone i padove, na sreću i žalost dovele su me do toga da stavljam stentove u srce i borim se sa svojim životom na način na koji se moram boriti. Ali se morate dignuti i doći pred igrače i pokazati energiju, volju i želju da bi oni bili bolji. Kao selektor odgovorni ste da napravite transmisiju energije prema igračima, da je kreirate. Ako je ekipa nema – vi ste krivac”, zaključio je Tucak.
