GLAS JUGOSLAVIJE: Ako je stranac, nek’ je bar naš

Nije prošlo ni sat vremena od završetka finala Lige prvaka mladih u kojem su se klinci Hajduka loše proveli pred naletima lake konjice AZ Alkmaara, a zove Vlado Stenzel, otac rukometa na ovim prostorima koji i u 89. godini sve sportove uredno prati, a još je prije 50 godina s Jugoslavijom osvojio zlato u Münchenu na prvim Olimpijskim igrama na kojima se uopće igrao rukomet, da bi kasnije do svjetskog naslova doveo i Zapadnu Njemačku…

A kaj ja tebi celo vreme govorim? Vidiš da mi ko narod ne znamo igrati finala… Umjesto da se pripremimo, mi već slavimo, spremamo dočeke, pečemo janjce i nosimo ih igračima po sobama… Pa dobro da ih i na kurve još ne odvedemo!

Ima nešto u tome, kad tri dana gledaš slike sa Ženevskog jezera gdje se vojska navijača nakon pobjede nad Milanom uz harmoniku i masno plaćeno pivo nije trijeznila, da bi onda srušili i rekord broja gledatelja u finalima tog dosad uglavnom slabo praćenog natjecanja koje su ranije osvajali Barcelona, Real, Chelsea, Porto, Benfica i Salzburg.

Pa vrtiš slične filmove po raznim sportovima i meridijanima, od hrvatskih rukometaša do srpskih košarkaša, kad bi se heroji nacija s ex-yu prostora zatekli u prilici ostvariti nešto veliko ili čak povijesno, da na zadnjoj stepenici popucaju kao kokice u mikrovalnoj, sve po istom ključu: Što veća euforija i bučnija pompa, to teži potop i sjena na sve dotad učinjeno.

Uz obavezan ritual utješnih floskula o srebru zlatnog sjaja u javljanjima s mjesta (ne)sreće. Suparnik pritom, ‘ko je to? Zar ga se nešto i pita? No, to je samo prvi dio priče o malim narodima i velikim dometima…

Drugi i puno veći je, pak, što po onoj “vidjela žaba da pas diže nogu…” kopi-pejstamo sve na što naletimo po windowsima nogometa pa smo sa stranih trenera, što u određenim slučajevima može imati pozitivnih efekata, sad već prešli i na sportske direktore strance koji onda kao na Fifinoj igrici od otpadaka sa stola sastavljaju nekakve frankenštajn momčadi.

Pa je tako ona glavna, seniorska već spomenutog Hajduka neslavno skončala na nedavnom jadranskom derbiju u Rijeci igrajući u jednom trenutku u sastavu: Lučić (Austrija), Lovrencsics (Mađarska), Ferro (Portugal), Awaziem (Nigerija), Melnjak, Grgić (Austrija), Sahiti (Kosovo), Pukštas (SAD), Benrahou (Maroko), Mlakar (Slovenija), Anello (SAD).

Nedostajo je samo čuveni Temurhodža Abduholikov, pakleni napadač iz Taškenta, koji se nakon neuspješne epizode na Poljudu i samo jednog pogotka u deset nastupa vratio proplancima rodnog Uzbekistana. Ako je tako, čemu uopće trošak na omladinsku školu?

Usporedimo za početak tu postavu s onom u kojoj je istrčao Dinamo u pobjedi protiv Chelseaja u Ligi prvaka: Livaković, Ristovski (Makedonija), Šutalo, Perić, Moharrami (Iran), Mišić, Ivanušec, Ademi, Ljubičić (Austrija), Petković, Oršić.

A onda i sa sastavom Rijeke koja je 2017. osvojila naslov prvaka: Prskalo, Ristovski (Makedonija), Elez, Župarić, Zuta (Švedska), Mišić, Bradarić, Vešović (Crna Gora), Andrijašević, Bezjak (Slovenija), Gavranović (Švicarska). Uz to što je u oba slučaja stranih igrača vidno manje i što su na svojim pozicijama stvarali razliku na terenu, još i dolaze iz bliskih zemalja i po jeziku i po mentalitetu, čime se lakše uklapaju i grade atmosferu od koje u svakom momčadskom sportu sve i počinje.

Vratimo se još malo na Hajdukove klince koji su pod vodstvom nepoznatog, ali energičnog trenera Budimira pobjedama nad vršnjacima iz Milana, Manchester Cityja i Borussije D. naznačili da imaju dovoljno talenta da jednog dana (zašto ne što prije?), uhvate mjesto u udarnom sastavu kluba, a da se to ne odrazi negativno na rezultatima koji i tako već godinama nisu impresivni…

Znamo li da ih čeka najteži korak u karijeri, onaj na kojem se mnogi slome ili jednostavno nestanu, kad iz juniorskog prelaziš u seniorski nogomet, čemu im dodatno otežavati život dovlačenjem sumnjive konkurencije ili pak vraćanjem isluženih veličina koji za kraj o račun kluba nastupajući svaku treću dođu pobrati još nešto love i slave?

Tko god je radio u sportu, zna da će talenata ovdje uvijek biti i da ćeš u svakoj generaciji dočekati bar jednog bisera, ali da je najteže dočekati – cijelu veliku generaciju. I onda još imati strpljenja za njeno odrastanje. U kronikama splitskoga sporta to se bar dvaput dogodilo, a obje su imale sreće da su ih vodili fenomenalni, a dotad potpuno nepoznati treneri.

Prvi je bio Tomislav Ivić.

Drugi Božidar Maljković.

*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta