U mraku Dinamove igre, najdubljem ponoru još od onih nastupa u “ligi za bedaka”, kako se nazivala liga za opstanak u vrijeme tog pomalo specifičnog sistema takmičenja, jedno se ime izdvaja. Sergej Jakirović već je mogao da spakuje kofere, odmara negdje i razmišlja koliko je pogriješio što je ostavio Rijeku radi Dinama, da Martin Baturina protiv Lokomotive nije iz šešira izvukao jedan od onih poteza kojim je još jednom podsjetio na neke od najvećih plavih desetki – Lamza, Janjanin, Mlinarić, Boban, Modrić, Sammir…
Teško da koji broj može da ima veću težinu u Maksimiru.
Već od prvog pojavljivanja u postavi Modrih bilo je jasno da je upravo Baturina predodređen da postane nova zlatna koka Maksimira. A kao i sve ranije, Zdravko Mamić takve ne prepušta drugima i Baturina je danas nakon Matea Kovačića drugi najvrjedniji dragulj u agenciji uz koju se veže ime Marija Mamića.
“Da sam u klubu, prodao bi ga za 30 miliona – lijevom rukom”, poručio je u jednom intervjuu iz Međugorja mag transfera na Balkanu koji je u najboljim danima izuvao iz cipela gazde i menadžere širom liga petice, od Levija do Murinja.
Slučajno ili ne, ista je cifra pomenuta i u Dinamovoj loži u Pragu, u momentu kad je Baturina u onom epskom potopu u uzvratu kvalifikacija za plasman u Evropsku ligu zabio pogodak nade…
“Odlično, sad ćemo da ga prodamo za trideset miliona”, komentarisalo se dok je plavi brod nepovratno tonuo na dno Vltave.
Martinu Baturinu fudbal je u krvi, od glave do pete, i to se vidi u svakom potezu, svakom dodiru lopte, čak i kad se uklopi u sivilo ove izgubljene maksimirske ekipe. Otac Mate bio je zvijezda hrvatske lige devedesetih, pomalo suhonjav, ali odličan klupski napadač kojeg su mnogi upamtili po izjavi “dikod uđe, dikod ne uđe”. I jednoj lažnoj priči da je na rampi ispred Poljuda pao na fazon da viče svoje ime kao na razglasu kad zabije gol kako bi ga pustili. Možda je i ta priča koju je izmislio jedan splitski novinar navela staroga da talentovanog sina, koji je sanjao dres Hajduka, odvede ipak prema ozbiljnijoj sredini.
Epilog je svima na Poljudu dobro znan – Baturina je već riješio toliko utakmica s Hajdukom da je u međuvremenu zaradio nadimak Mister Derbi. Da je prvi takav slučaj, ni po jada, ali…
Baturini je onaj s neba dao strašan osjećaj za igru i pas, tempo i udarac koji izvuče nekako ispod koljena. Kad misliš da će da padne preko nje, on loptu zavalja pod prečku i doda još koji procenat na visini budućeg transfera. Problem je što mu je oduzeo sve one saigrače uz koje je krenuo u vrijeme dok je plave vodio još Damir Krznar. Poslije njega je došao Ante Čačić koji je s Baturinom na desetki prošao cijele kvalifikacije za Ligu šampiona i bio je to zadnji ples jedne velike Dinamove generacije.
Jer, jedno je rasti uz Oršića, Ivanušeca, Petkovića, onog starog Ademija, pravog Šutala i Livakovića, a drugo gubiti vrijeme u timu u kojem nema s kim da razmijeni ni dupli pas.
Nema sumnje da je Baturina projektovan da postane novi veliki transfer, kao što su nekad bili Modrić, Kovačić, Brozović, pa Pjaca, Olmo, Ivanušec… Nema sumnje ni da će da se proda. Samo, nije isto kad se prodaješ iz Lige šampiona, pa makar tamo nizao poraze, i kad gubiš dane po Velikoj Gorici i Prištini gdje Dinamo nije gubio ni u doba jugolige.
Može i tako, samo je onda i cijena druga.
