Nego, Oleg… Za koga si navijao u SSSR-u? Redakcijski Rus, master grafičkog dizajna koji se s majkom u predvečerje raspada “nerazrušivog Sojuza” doselio u Novi Zagreb, taman da ulovi kadrove odlaska JNA iz “Maršalke” i raspada još jedne velike države, u svom je stilu, ne mijenjajući boju glasa odgovorio:
“U hokeju za CSKA. U futbolu za Dinamo Kijev.”
“Za Dinamo Kijev!? Čekaj, stvarno si za Ukrajince navijao?”
“Nismo mi to tada tako gledali. Bila je jedna zemlja, a nitko nije igrao kao Dinamo…”.
Kad bolje razmisliš, čuđenju mjesta i nema. Te složene, nadnacionalne države, prepune priča ljudi koji su se selili iz republike u republiku, zbog posla ili ljubavi, i bile su zamišljene po načelu da “nema ovakvih razlika među ljudima”, niti da ih javno praviš. Dobru priču ima i Goran iz Karlovca, urednik, pisac i autor kolumne “Nikad robom” koji je u nogometu navijao za Dinamo, ali u košarci za – Bosnu!
Kad je čuo, stari je u nevjerici hodao po kući i ponavljao…
“Dobro, jesi li ti lud? Kakva Bosna, čovječe!? Nemoj me zajebavati, imaš Cibonu, ajde nemoj da se po gradu proširi…”, uzaludna su bila uvjeravanja.
“Znaš kako je to bilo… Naletio sam u novinama na neku priču o KK Bosni i navukao se na njihove utakmice. Uvijek su igrali lijepo, sa stilom, pa još taj nadimak Studenti… A imali su i rezultata”.
U Beogradu je pak do 2009. živio okorjeli dinamovac Petar Todorović kojeg je otac kao maloga odveo na stadion i rekao mu:
“Sine, danas tu igra jedini gospodski klub u Jugoslaviji”.
Uz sprdnju komšija, živio je u vlaku za Zagreb, putujući na utakmice jednog zapravo nesretnog kluba, rekordera po broju drugih mjesta koji je često na najnevjerojatnije načine ostajao bez titule. Na opijelo mu je došlo sedam popova i delegacija Dinama predvođena Markom Mlinarićem. Na beogradskom Novom groblju, na ispraćaju na onaj svijet, iz zvučnika je sviralo: “Plavi, plavi, iz naših grla sve je jači zvon… Dinamo je pravi šampion!”. Kakva posmrtna satisfakcija…
A zagrebački novinar Ivica Pezelj, rođen 1969, preklani je svoju ljubav prema crno – bijelima ovjekovječio knjigom čiji je naslov svakako privukao pažnju: “Dok Partizan bitke bije, hrvatski se barjak vije!”. U Beogradu je izazvala koliko oduševljenja, toliko i navijačkog “kakav, bre, hrvatski barjak” bijesa.
Sjetio sam se Pezelja nekoliko puta ove euroligaške sezone, gledajući nestvarne scene iz krcate crno-bijele Arene, a naročito kad je prijatelj iz Novog Beograda predložio da mi nabavi kartu ili da se akreditiram i tako doživim spektakl na licu mjesta. Pošto bi mi to ukrcavanje na pobjednički vlak bilo nekako degute, kartu za Partizan bih, čak i kad bih nekim čudom došao do nje – poklonio Pezelju. Jer je iskreni a ne pomodarski navijač.
Bio je i kad to nije bilo najpametnije… Što ne znači da i nas druge ne bi radovalo ode li Partizan na Final Four ili da se čak i okruni još jedan masterpiece najvećeg trenera u povijesti europske košarke.
Drugi je već par rukava što se u prijestolnici košarke mjesecima raspravlja kako u sve izvjesnijoj “zaključanoj” Euroligi dva mjesta trajno osigurati isključivo Zvezdi i Partizanu, što bi bio svojevrstan kraj košarkaške povijesti na ovim prostorima. Čiča-miča…
No, gledajući iz perspektive hrvatske košarke, drukčije i ne može završiti jer ona je godinama sustavno uništavan sport, u istoj mjeri u kojoj je nogomet brižno čuvan i pažen, a nema ni naznaka da će se tu išta bitno promijeniti.
Medijski zanemarena, u groznoj organizacijskoj muci koja je u pick-and-rollu s raznim prevarantima i dovela do toga da igrači Cibone mjesecima ne vide plaće, hrvatska košarka već godinama životari kao taoc heroja minulog vremena i njihovih međusobnih sukoba, kao po nepisanom pravilu “što više centimetara i taštine, to dublji ponor”, pa klubovima i ne preostaje ništa osim vječnih alibija da drugi imaju više para.
Ne ostavlja se pritom prostor ni za pretpostavku da možda ipak i bolje rade. U kolikom su raskoraku sa stvarnošću, potpuno nesvjesni da su se vremena promijenila, možda i najbolje svjedoči nevjerica koja je svojevremeno zavladala kad je Mornar iz Bara ne samo na terenu i tablici prešišao navodne perjanice HR košarke, već je kao klub postao zanimljiviji njenim najvećim talentima.
Uostalom, i druga podgorička momčad ove je sezone završila ispred dva hrvatska ABA ligaša, a bar za nju znamo da je ne gura Vučić.
I što ćemo sad, rekla bi Konstrakta…
Ništa, prihvatiti da se danas u Beogradskoj areni tresu najveće momčadi kontinenta i igra košarka iz neke druge galaksije, dok se u Areni Zagreb izmjenjuju zvijezde narodnjačke lige prvaka.
“U sljedećem kolu”, simbolički baš na 13. 5., gostuje Aca Lukas!
Ne očekujte ništa ispod ludnice u krcatoj dvorani. Dobro smo i prošli. Kako se odnosimo…
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
