Taj “mali” iz Ljubljane svakog je ljeta dolazio na Krk, po sastavu gostiju najveće “slovenačko” ostrvo na Jadranu. U kampu je imao druga, loptu i teren za basket na kojem su svako veče visili. Jednom su im, bilo mu je tada 13-14 godina, prišli neki Holanđani, bar duplo stariji od njih dvojice.
Hoće da igraju dva na dva i “pokažu klincima” neke fore, ko je jači i tako to. Pukli su 1:11. I drugu isto. Onda je onaj nadmeniji gurnuo u stranu druga. Jer je on, kao, kriv što ih ti klinci gaze.
“Mali, ajmo sad samo ja i ti, jedan na jedan.“.
Prošao je nešto lošije, završilo je 0:11!
“Dečko, jel’ ti treniraš negdje?“, pita ga uspuhani Holanđanin.
“Da, treniram…“
“Gdje? U školi?“
“Ne, u Realu.“
Bio je to, pogađate već, Luka Dončić. Sin košarkaša Saše Dončića, dečko koji je tako brzo porastao da je već kao tinejdžer postao prvak Evrope s kraljevskim klubom, i to kao MVP Evrolige, trostruki osvajač i najbolji igrač španske ACB lige. I šampion Evrope sa Slovenijom. Takav “blickrig” u seniorsku košarku nisu imali ni Dražen Petrović ni Toni Kukoč. Kasnije su došli i NBA i titula Rookie godine kao jedinom Evropljaninu uz Pau Gasola kojem je to uspjelo, i produženje ugovora s Dalasom do 2027. za 207 miliona dolara.
Američki san, kako to već ide… Ali nikad mu se na tom putu nije desilo da se zaboravi, da ne zna ko je i odakle je, da oklijeva, važe i taktizira da li će da se odazove i da cijelu naciju kao “mila Gera” nedjeljama drži u neizvjesnosti. A kamoli da se na kraju uopšte ne odazove. Na nesreću mnogih suparnika, među kojima se u tamo nekim kvalifikacijama u Stožicama našla i Hrvatska. Završilo je, realno, i prije kraja prve četvrtine.
Pet godina nakon bajke u Istanbulu Dončić reprezentaciju Slovenije predvodi u svakom pogledu. I onda je bio zvijezda, najveći talent, ali ne i vođa. A kako se to postaje, kao i o odnosu prema timu, kako da iz svakog saigrača izvuče ono najbolje, učio je od Gorana Dragića kojeg je poznavao od svoje sedme godine. Nekome bi možda promaklo, ali ne i vođi tima da tamo negdje na Okinavi na panou pogrešno piše Slovenija.
Slovenci su svjesni da jedan igrač sam ne može puno, makar bio i prva zvijezda Mundobasketa. I zato su se od prvog dana pitali ko još uz Dončića i Tobija može da iskoči. Koliko su porasla očekivanja nakon prvog zlata u istoriji kolektivnih sportova, do mjere da se sad i ispadanje u četvrtfinalu doživljava kao sramota, toliko su splasnula nadanja kad su ostali bez Čančara i Murića, članova prve petorke.
“Murić možda nije tip igrača koji je dominantan, ali u košarci su osim statistike važne i neke druge stvari. Svojom energijom znao je da riješi probleme u svlačionici. Ako je bilo potrebno i da se pobije, nikad ne bi slao druge, sam bi podmetao leđa“, opisao ga je Marko Milič, nekadašnji reprezentativac i zvijezda devedesetih koji je na Ol-Star spektaklima u Tivoliju zakucavao preko parkiranih automobila.
Ispričao je i kako su u kvalifikacijama za Tokio svi u svlačionici strahovali od mlađeg Sabonisa. Sve dok Murić nije zaurlao: “Šta ko će, ja ću da ga zaustavim!“.
U takvoj situaciji selektor Sekulić, koji je 2017. asistirao Kokoškovu na putu do zlata, gurnuo je u prvi plan mladog Bineta Prepeliča. Legendarni Peter Vilfan koji je prije tačno 45 godina u Manili osvojio zlato s Jugoslavijom i na povratku kući pripala mu je čast kao najmlađem u generaciji Ćosića, Kićanovića, Dalipagića i Slavnića da u Bangkoku spava s trofejem, predlagao mu je da bude još radikalniji! Da kao zalog za budućnost u prvoj petorki budu još dvojica momaka rođenih 2001. – Žiga Samar i Gregor Glas.
To bi možda bilo preradikalno, SP ipak nije poligon za uvježbavanje. Ali i ovako će mladi Slovenci puno da dobiju. Svaka je škola veća kad kraj sebe imaš igrača poput Dončića koji prednjači u statističkim kolonama. Ali košarka je, kao što reče Milić, ipak malo više od statistike.
I zato je Dončić, mada nema prsten i tu MVP titulu, trenutačno ipak najveći ex-yu košarkaš. Jer se nesebično daje drugima. Jer kad se skine pozlata od svih tih priznanja i lukrativnih ugovora, jutjub pregleda i analiza s naslovnica Vošington Posta, ostaje ono pitanje “a što si ti kući napravio?”. Jer bez pravog odgovora ostaješ samo heroj iz kasnonoćnih prenosa na nekoj kablovskoj televiziji. Jer je između izbora da u tim godinama ljeto provedeš uz rakiju i čuvenog “sad si uzo trofej, Paspalje” nedostižnih 40 koševa razlike. Dva okeana otprilike…
