Osvajače impozantnog trofeja, prvog u mladom takmičenju za jednu iz reda najvećih fudbalskih velesila, dočekao je oduševljeni kralj Karlos. Vodeći sportski listovi Marka i As dva dana su im posvećivali cijele specijale, a selektora De la Fuentea, u kojeg do prije deset dana valjda niko vjerovao nije iako je mladu reprezentaciju Španije doveo do zlata na EP-u U21, masovno su već uvrstili u red najvećih legendi Furije, odmah do nezaboravnog Del Boskea.
Titulu su slavili u impozantnoj WiZink Areni, hramu najvećeg košarkaškog kluba Evrope koji se nedavno čudesno zakitio jedanaestom evroligaškom krunom, pred razdraganim navijačima među kojima neki nisu odoljeli zapjevati: “Barsa, ku*va!”. Eto, nismo samo mi takvi… “Opet prvaci”, “Španija je ovu feštu zaslužila” i “Kako smo silno željeli opet vikati… Campeones!”. Tako su naslovnice opjevale epsku borbu i trijumf uz poruku za kraj zlatnih iz Roterdama: “Još ćemo vas mi veseliti…”.
S velikim olakšanjem dočekano je zlato nakon više od deset godina agonije selekcije koja je pet puta mijenjala selektora u istom razdoblju u kojem je suparnik s druge strane imao jednog jedinoga.
Pa baš zanimljivo da su toliku paradu digli ako je u pitanju zapravo nebitno takmičenje, kako su i u Hrvatskoj neki nazivali Ligu nacija uporno dokazujući da je na nivou Kupa kralja Hasana kojeg su Ćirini bronzani jednom davno osvojili u Maroku. Ni 30 hiljada sunarodnjaka na finalu nije ih pokolebalo. Ali dobro, to su naša posla.
Liga nacija u kratkom je roku izrasla zapravo u ozbiljno takmičenje koje daje šansu svima, a pomalo nekonvencionalnim formatom nagrađuje dobar rad na duge staze i zapravo je jedno od većih Uefinih otkrića u posljednje vrijeme jer nas je sve skupa spasila onih negledljivih “prijateljskih” utakmica koje zapravo nikome i ničemu nisu služile, osim eventualno prstu sudbine da uništi poneku karijeru. Kao Marku Pjaci, bronzanom iz Rusije, koji se na grbavici estonskog stadiona Lillekula teško povrijedio i više se nikad u potpunosti nije oporavio.
Kako godine prolaze sve se više čini da će proslavljeni hrvatski selektor zlato vidjeti samo kad izvadi ličnu kartu iz džepa. Zlatko ne donosi zlato, ali tu su srebra i bronze, pa ko bi lud gledao medaljama u zube!? Neka se slobodno u inboks javi ko se ne bi mijenjao…
U vrijeme dok je čekala pravo nastupa na prvom velikom takmičenju, hrvatska reprezentacija imala je i sportskog direktora koji je u paru s Ćirom Blaževićem dobio “partijski zadatak” stvoriti sistem koji će nositi uspjehe. Bio je to veliki Tomislav Ivić koji je u svom kratkom mandatu između ostaloga rekao:
“Za reprezentacije malih zemalja bolje je da su redovne na velikim takmičenjima, pa makar i godinama na njima ne napravile ništa, nego da osvoje medalju u jedinom nastupu u 20 godina“.
Prevedeno, mada je trofej ipak trofej, za Dalića je najvažnije da prvo riješi Letoniju i Jermeniju u septembru, a zatim i Turke i Velšane i odvede Hrvate na 13. veliko takmičenje od 1996.
Sve velike bitke odlučuju detalji, a Španci su u pripremi po tom pitanju nenadmašni velemajstori. Lovro Majer je i u Kataru očajno pucao s bijele tačke, dvaput zaredom ni Bog ne pomaže. Heroj Livaković ovaj put nije bio ni blizu da skine neki, a Furijin strateg sa svakom od šest izmjena od 66. do 97. minute, ubacujući asa do asa na gotovo pravilnih svakih deset minuta, za dodatnu je oktavu podizao tempo sve dok nije potpuno prebacio igru na protivničku polovinu i samo ga je dekoncentracija njegovih igrača omela da i prije jedanaesteraca odnese prvi trofej nakon samo četiri utakmice vođenja Furije. Dalić je pak ostao na samo četiri promjene, a i ta četvrta bila je više vatrogasna jer je svježi i poletni Fati uzeo vrtjeti izmučenog Juranovića, nego što se razmišljalo kako zadati udarac.
Možda je mogao da se sjeti u nekom trenutku da pomakne Perišića s beka na krilo jer 120 minuta od crte do crte u tim godinama ne bi ni noj izdržao, ali to je, što bi rekao Vujošević, “naknadna pamet, lutko”.
Ostaje mu spoznaja da od povlačenja Mandžukića nije našao brzog ni špica ni polušpica, i to će svaki malo obučeniji taktički suparnik spretno da iskoristi. U zemlji s manje od četiri milijuna stanovnika i inače si hendikepiran u odnosu na puno veće nacije, a onda kad se još Rebić isposvađa sa svim senatorima svlačionice, a Oršić Ligu šampiona zamijeni tribinom u Sautemptonu, i ono malo karata ode u vjetar.
Kako su depresija i euforija dva lica iste bolesti, tako su već dan poslije finala osvanuli naslovi u stilu “Pitanje je hoćemo li više ikad vidjeti finale”. Sve gore navedene muke mala su beba prema onoj koja uslijedi kad se jednom oprosti Modrić. Ali biće fudbala i poslije njega, baš kao što je bilo i poslije generacije Šukera, Bobana i Prosinečkog.
I zato, gledamo se u idućem finalu… Kad – tad.
