Kažu da je to tipičan paraolimpijski sport. Kod nas do skoro nije postojao, nismo samim tim ni znali za njega.
Gledali smo paraatletičare, godinama unazad se divili (i divimo se još) požrtvovanju i umijeću sjajnih Radmila Baranina, Marijane Goranović, Maje Rajković, Miloša Spajića.
Znamo i za fenomenalne stonotenisere – Dejana Bašanovića, Luku Bakića, neprevaziđenog cetinjskog dragulja Filipa Radovića. Osvajača jedine paraolimpijske medalje (bronzane) u istoriji našeg paraolimpizma. Tokio ćemo pamtiti.
Isto kao što ćemo pamtiti i Kaljari, gdje je šahista Predrag Nikač dotakao svjetski vrh.
Poznati su vam (nam) i plivači – nekada Duško Dragović, sada Ilija Tadić, pa i njegova nadarena koleginica Iskra Dedivanović – budućnost našeg sporta.
Čuli smo i za džudistu Mirnesa Ramovića, strijelca Milana Đinovića, pa košarkaše u kolicima – Vladan Nikolić i njegova ekipa pomjeraju granice u ovom sportu. Potrebno je samo jednom otići na njihovu utakmicu (u pitanju je Košarkaški klub Paramont) – ma može i na jedan trening – i odmah će vam biti jasno o čemu se radi. Kako sve „puca“ i kakvih tu majstora sa narandažstom loptom ima.
Vratimo se, međutim, tipičnom paraolimpijskom sportu sa vrha priče. Zove se golbal. Nastao je krajem pedesetih godina prošlog vijeka, služio je za rehabilitaciju ratnih veterana sa oštećenjem vida. Na programu Paraolimpijskih igara je od davne 1976. godine.
Odakle mi (Crna Gora) u ovoj priči? I to kao domaćini Evropskog prvenstva u muškoj i ženskoj konkurenciji, domaćini najizazovnijeg, ali i najvećeg takmičenja u istoriji crnogorskog paraolimpizma, domaćini za 20 najboljih reprezentacija Starog kontinenta, odakle se traži samo jedna viza (namijenjena pobjedniku) za Pariz naredne godine i najveću planetarnu smotru sportista…
Zahvaljujući sjajnom timu Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (prvenstveno predsjedniku Igoru Tomiću, čovjeku koji je život dao za ovaj pokret), ali i entuzijazmu Nikole Čurovića, profesora fizičkog vaspitanja iz Nikšića, trenera jedinog našeg kluba i selektora golbal reprezentacije.
Čurović je prije osam godinu okupio ekipu, radio svakodnevno u uslovima koji su daleko od idealnih. C divizija, pa plasman u B diviziju, pa povratak u C, ali nakon toga – zahvaljujući čeličnoj volji, radu i odricanjima – koracima od sedam milja do najjače A divizije. Gdje su Miloš Ranitović, braća Nikolić (Marko i Nikola), Velizar Obradović, Goran Macanović i Veselin Vuković, strah i trepet za sve protivnike. Da, za sve. I one koji imaju mnogo veću tradiciju u ovom sportu, koji se diče medaljama sa velikih takmičenja, treniraju u mnogo boljim uslovima… Kako onda to? Kako crnogorska ponosna družina može da stane na crtu, na papiru, jačima od sebe?
Naučite od ovih kršnih momka. I dođite u dvoranu hotela Voco da gledate i navijate. U specifičnim uslovima, gdje dok traje igra ne smije ništa da se čuje.
Gdje odlučuje snaga. Fizička i mentalna.
Gdje se sluhom stiže do sna. A naši jure ka snu na domaćem tlu, što je do skoro bilo nezamislivo. I sada kada kažete da iz jednog kluba sa šest-sedam golbalista stiže reprezentacija sa ovakvim rezultatima, mnogi neće vjerovati. Čudo je to. Drugačiji izraz ne postoji.
Borba sa samim sobom, pa tek onda sa protivnikom. Ne postoje prepreke, granice… Uz uključene emocije, empatiju, inkluziju…, jer drugačije ne može. Tako je to uopšte u paraolimpizmu, tako je to u golbalu. I u globalu.
I zato apel svima koji odlučuju o sportu u ovoj zemlji, apel društveno-odgovornim kompanijama da pomognu najčistiju sportsku (i ljudsku) priču i podrže ovakve stvari. Jer su paraolimpijci vrijedni svake ukazane pažnje.
