Uloga trenera u tenisu i njihova važnost možda i ne mogu da se porede s onima u fudbalu ili košarci. Pa opet, postoje razlozi zašto je Toni Roš vodio čak četvoricu Gren slemovaca do svjetskog broja 1 i zašto je Bob Bret poveznica između Borisa Bekera, Gorana Ivaniševića i na kraju Marina Čilića, kojem više nije bio trener kad je podigao najveći pehar u karijeri, ali mu se ovaj ipak zahvaljivao u govoru na Flašing Medovsu.
Ili zašto Njemačka više nikad poslije Nikole Pilića nije osvojila Dejvis kup, zašto je Srbija svoj jedini osvojila baš kad je on bio tamo u ulozi nadselektora i zašto je Hrvatska prvi od svoja dva osvojila kad je velikan s Firula sjeo na klupu.
Kad je dan pred početak Vimbldona 2019. objavljeno da novi trener Novaka Đokovića postaje Ivanišević, mnogi su se pitali što tako moćnom stroju, majstoru koji je već tada imao 15 Gren slem titula, može da donese neko ko je osvojio jednu, iz četvrtog finalnog pokušaja. Međutim, Ivanišević se već izgradio u novoj ulozi, vodeći Borisa Raonića, kojem je ipak potrebniji bio psihijatar nego trener. Tomaša Berdiha, koji je imao neshvatljivo malo vjere u sebe te upravo Čilića kad je osvojio US Open.
U momentu kad je saradnja s velikim Marjanom Vajdom, i danas najuspješnijim trenerom po broju osvojenih GS-ova, krenula prema svome kraju, Ivanišević je bio zapravo savršen izbor.
Brojke kažu – do Ivaniševića je Đoković od 2005. do 2019. osvojio 15 Gren slem titula, a imao je tačno 32 godine kad je osvojio prvu s Ivaniševićem u timu. U četiri godine s Ivaniševićem osvojio ih je devet, što govori da Hrvat ne da ništa nije pokvario, već je Đoković i dodatno ubrzao ritam osvajanja. A da osvajanja nakon 32. rođendana najvećim šampionima nisu baš rutina, najbolje svjedoče primjeri mitskih rivala. Nadal ih je osvojio još šest (naspram dotadašnjih 16), a Federer mršavih tri prema dotadašnjih 17.
Vratimo li se još dalje u istoriju, Pit Sampras je svih svojih 15 Gren slem trofeja osvojio prije 32. rođendana, nakon kojeg se još samo oficijelno penzionisao, dok je Andre Agasi još jednom uspio da osvoji Melburn. I to je to.
Ni Novak, ni Goran nisu skrivali da je promjena tehnike servisa bio prvi konkretan doprinos. Ostalo je zapravo gotovo besprekorni Đoković već imao. Njihov je odnos nekome sa strane djelovao pomalo bizarno, naročito u momentima kad Srbin urla na svog hrvatskog trenera kao da su u nekoj JNA kasarni kod Čapljine, a ne u Parizu ili Njujorku. No, za dobre pare svašta se istrpi, a ako je iko mogao da razumije Đokovića i u najgorem stanju onda je to bio upravo Ivanišević, koji je kao igrač samom sebi psovao mater i govorio si između gemova pokriven preko glave peškirom: “Igraš ka’ pizda, kretenu…”.
Jedna čuvena Ivaniševićeva izjava iz igračkih dana otkriva i da je Đoković u njemu možda našao i srodnu dušu, a ne samo nekoga s kim dijeli jezik, a pomalo i mentalitet.
“Moj je problem što ja u svakom meču protiv sebe imam pet protivnika – sudiju, publiku, skupljače loptica, teren i – samoga sebe!”.
Ako je talent za igru bio zajednički, Đoković je veći pobjednik, zapravo najveći pobjednik u istoriji tog sporta, jer je tu listu ipak značajno suzio. I jer se baš nikad nije predavao.
U jednom Ivanišević ipak nije uspio, a baš se na tu kartu igralo kad su se 2019. tražili razlozi početka “jednog divnog prijateljstva” – da pred zapadnom javnošću ispegla imidž najtrofejnijeg sportaša rođenog u Jugoslaviji. Koliko je Goran bio voljen, toliko su Novaka doživjeli kao provokaciju, a razlog je možda čudan, ali zapravo jednostavan. Ivanišević je na najvećim turnirima uglavnom bio simpatični gubitnik, dovoljno uspješan da ne bude nevažan, a nedovoljno jak da ukrade šou Samprasu ili Agasiju. Mada bi ga svakako uveličao svojim izjavama od kojih je publika na Vimbldonu padala po stolicama. Ne samo da mu nisu zamjerili čak ni kad je u polufinalu 2001. nakon tri dana borbe pobijedio Engleza, već je neki tabloid nesrećnom Timu Henmanu na vrata poslao trenera za početnike.
Iz današnje perspektive i svih onih nevjerovatnih preokreta i nervnih ratova iz kojih je savršeno fokusiran s pogledom čvrsto uperenim u konačni cilj, Đoković je izlazio kao pobjednik koji se za njih tamo nepristojno lupa po prsima i “reži” prema publici. Goranovo finale sa Patrikom Rafterom bila je pišurija, živa ekranizacija “patnji mladog Vertera”, sa melodramom u četiri meč-lopte na kojima je plakao, čučao i molio Boga, tresao ljevicom da je smiri i lovio sakupljače loptica po terenu da mu bace onu srećnu. Sve dok Rafter jednu nije spičio u mrežu i spasio i njega i publiku daljih muka.
No, bio je prvi na ovim prostorima. Prvi osvajač velikog Gren slema.
Novak je to kao klinac gledao i maštao. Kasnije su se sudbine ukrstile i otkrile kakvi se sve svjetovi i mogućnosti otvaraju kad snage udruže veliki ljudi iz dva nepomirljiva naroda. Ali, ali, ali…
