Da je ono što je učinila prošloga vikenda, na startu sezone Svjetskog kupa u finskom Leviju, nova zvijezda hrvatskog skijanja učinila prije tri decenije, ne samo ona već svi njeni iz bliže i dalje familije ne bi mogli da se obrane od novinara i kamermana koji bi se vjerojatno i kroz prozore i dimnjake uvlačili u kuću Popovića u Gorskom kotaru.
Ni najluđi fanatici skijanja nisu u to doba mogli da zamisle da neko rođen na prostoru bivše Jugoslavije, a da pritom nije Slovenac, može da uđe u drugu vožnju u Svjetskom kupu. A kamoli da mu za 18 stotinki umakne trijumf. Brža od Leone bila je samo Mikaela Shiffrin, jedna od najvećih u istoriji.
Ali nakon ere velike, neponovljive Janice Kostelić, zbog koje su navijači u hiljadama počeli da obilaze skijaške utrke, i brata Ivice koji je u zastrašujućoj konkurenciji uspio da osvoji Veliki kristalni globus i postane najbolje skijaš svijeta, sve što danas neko uradi uzima se pod normalno. A sve je samo ne normalno…
Priča 26-godišnje Leone Popović kreće iz suprotnog smjera u odnosu na onu legendarne Snježne kraljice i njenoga brata koji su bljesnuli kao kometi usred noći, da bi se u jednoj tačci te priče ipak spojile. Leona je rasla polako ali uporno, iz sezone u sezone podižući svoje rezultate, boreći se sa svim onim što sport poput skijanja traži od mladog čovjeka – manijakalnu posvećenost, brutalnu samodisciplinu u odrastanju te mnogo inata i spremnosti na duge i teške povratke.
Popović je već prije 22. rođendana imala tri operacije na lijevoj nozi, da bi onda još na treningu slomila tibiju, a tri godine poslije nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu završila je s pokidanim ukrštenim ligamentima koljena. Teško da u takvim momentima ne prođu kroz glavu snimke Ivice Kostelića iz bolničkih postelja i svaki put isto obećanje samome sebi: “Vratiću se još jači“.
Ostavština familije Kostelić nisu samo dometi koje će teško za naših života neko da nadmaši, nego i nove generacije skijaša koje Hrvatska sad već u talasima izbacuje. I kad je završila ta bajka koja je dovela Svjetski kup na svega hiljadu metara visoko brdo iznad Zagreba, sa sve manje snijega iz godine u godinu, Kostelići su ostali uz staze, nesebično pomažući nekim novim klincima.
Među njima je bila i Leona Popović, djevojka iz Mrkoplja, planinskog mjesta u kojem “poštu medvjed raznosi”. U sportsku istoriju upisalo se kad se anonimni Jakov Fak 2009. sa Svjetskog prvenstva u Pjongčangu kući vratio sa bronzom, u sportu za koji 90 odsto Hrvata u životu nije čulo, a jedan je od najizazovnijih u porodici olimpijskih sportova i proslavio ga je čudesni Norvežanin Bjorndalen.
Leona Popović, kći Tihomira i Ljiljane Popović, od malih je nogu znala da će da postane sportašica, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da će to da bude baš skijanje. Trenirala ga je paralelno s rukometom i – fudbalom! Kad je upisala gimnaziju, odlučila se za ono najteže, sport koji traži da si 200 dana godišnje na snijegu. I pogodila, nastavivši priču na kojoj pomalo zavide i mnogo uspješnije nacije poput Austrije, ili one s puno duljom tradicijom i nemjerljivo boljim uslovima poput Slovenije.
Zlatko Rački, prvi trener djevojke s postolja na dalekom Arktiku, objasnio je u nekoliko rečenica tajnu uspjeha najjužnije nacije Svjetskog skijaškog kupa. Ako računamo da se od Italijana skijanjem bave samo – alpski Italijani.
“Mi imamo drukčiji duh od njih. Ne samo u skijanju nego uopšte u sportovima. I taj naš inat, kad se zainatimo, učinićemo i 10 puta više u 10 puta gorim uslovima. Mi kad smo krenuli u Begovu Razdolju, nismo imali ni stroj za gaziti snijeg. I naravno da ćemo onda lakše da se prilagodimo na pravu stazu. Ali inat je najveći razlog. Mi nemamo ništa i moramo puno više da se dokazujemo da nešto postignemo“.
Dodajmo tome i da je, za divno čudo, skijaški savez u Hrvatskoj jedan od najnaprednijih i najagilnijih. Sve ostalo je stvar rada i talenta. Dobro, ima nešto i u tom čuvenom prezimenu…
