Neka brojke posvjedoče: U trenutku kad je Sergej Jakirović stigao na klupu Rijeke, hrvatski šampion iz 2017. bio je debelo u zoni borbe za opstanak u ligi sa samo 15 osvojenih bodova u 17 utakmica. Nakon haotičnih i ponižavajućih 2:7 protiv Dinama na njenoj Rujevici, godinama neosvojivoj tvrđavi s pogledom na Kvarnerski zaliv, Rijeci je sam Bog poslao Mundijal u Kataru i pauzu od puna dva mjeseca kako bi se stigao očistiti sav nered koji je za sobom ostavio bivši sportski direktor.
U 19 utakmica do kraja šampionata Rijeka je osvojila 34 boda, dakle više nego duplo više nego do tada, izborivši i jedanaestu sezonu zaredom nastup u evropskim kvalifikacijama.
Jakirović je uz amin predsjednika Miškovića ekspresno očistio svlačionicu nakrcanu cijelom paradom seoskih harmonikaša s radijusom kretanja iz kamenog doba fudbala kojima su raspoloženi igrači Dinama kao na nekom školskom igralištu gurali kroz noge, da bi jedan od njih poslije svega čak izjavio:
“Ja mislim da sam sasvim korektno igrao! A to šta oni nisu zadovoljni…“.
Čak i u toj proljećnoj renesansi Rijeke, kad su se pobjede s tek pokojim prekidom nizale kao na traci, a Riječani su još jednom osvojili i najdraži im gostujući teren Poljud, vidjelo se da Jakirović izvlači maksimum maksimuma iz naročito napadački skromnog kadra. Ali napravio je što najbolje zna i po čemu ga se upamtilo još iz doba kad je senzacionalno vodio Goricu u njenim početnim prvoligaškim sezonama. Postavivši čvrst blok ispred fenomenalnog Labrovića, ostavio je malo prostora za iznenađenja i Rijeka je primala manje od gola po utakmici.
Način vođenja ekipe, od taktičke pripreme do odnosa sa igračima, prethodna priča koju je ispisao sa Zrinjskim, ali i udvarači koji se stalno motaju oko njega, naveli su Damira Miškovića, vlasnika i najvećeg predsjednika u istoriji kluba, da Jakiroviću “potpiše” ovlasti kakve čak ni najtrofejniji treneri nisu imali. Sam određuje ko otpada, sam zove potencijalna pojačanja, a da mu ne ide loše potvrđuju i riječi Tonija Fruka, jednog od najtalentiranijih hrvatskih ofenzivaca kojeg je prethodno zakaparila Fiorentina:
“Samo zbog njega sam došao“.
Samo zbog njega je i plemeniti Niko Janković prešao ne razmišljajući ni sekunde iz Mostara u Rijeku, a ni ovog ljeta nije pravio dramu kad je kao posuđeni fudbaler Dinama pristao da Riječani otkupe ugovor.
Jakirov doktorski rad bio je još u goričkom mandatu Kristijan Lovrić, posljednja fudbalska “bitanga” čije su “kifle” iz slobodnjaka podsjećale na najveće velemajstore s ovih prostora, ali koji je više od treninga volio društvo koje bi ga pratilo dok na kraju večeri sa svim svojim “anđelima i demonima” ne bi ipak ostao sam.
Šest mjeseci morali su krvavo raditi da bi uopšte opet zaličio na fudbalera, pošto je stigao zapušten kao klavir sa tavana. Zadihao bi se nakon deset pretrčanih metara i bilo je potrebno puno razgovora i uvjeravanja da shvati da bi još nešto karijere moglo da se ulovi. Nakon dvije sezone stigao je do statusa povremenog reprezentativca.
Osim što evidentno zna posao, što je potvrdio i fenomenalnom sezonom u šampionatu BiH ostavivši već do kraja jeseni kompletnu konkurenciju u prašini, Jakirović ima i jak pojavni adut u rukama. Za fudbalskog je trenera veoma korpulentan, gotovo košarkaške visine, a mišićav. I još ima gard u nastupu, pa igračima i ne ostaje puno prostora za pretjeranu zajebanciju. Vjeruje im bezgranično, nikad ih ne optužuje za poraze, uvijek daje bar još jednu šansu, a spreman je i pobiti se ako treba, što smo vidjeli i na vrućem gostovanju kod Leotara u Trebinju.
Čuven je i slučaj iz igračkih dana kad je imao posla s jednim od najkontroverznijih predsjednika u hrvatskom fudbalu koji je godinama radeći na projektu da NK Zagreb, prvaka države iz 2002. godine, spusti u petu ligu i tamo sad umjesto muzike s razglasa pred utakmice pušta Papine govore! Uglavnom, lik je u čestim sukobima znao šamarati sve oko sebe, od igrača do navijača kojima je teško padalo takvo srozavanje kluba. I sve mu je prolazilo. Dok nije naletio na Jakira…
Nije ni čudo zato da je Fudbalski savez Bosne i Hercegovine odlučio baš Jakiroviću ponuditi mandat da podigne tim i vrati red u reprezentaciju koja je pod vodstvom Faruka Hadžibegića dotakla dno. Ako neko može, Jakir može. Kao što nije ni čudo da je Mišković na to rekao:
“Može, ali to će da vas košta…“.
Trener s odštetnim zahtjevom, jedan od tri najpoznatija Sergeja iz Mostara, uz Barbareza i glumca Trifunovića (svi rođeni u razmaku od pet godina), kojeg su milimetri lani dijelili od senzacionalnog plasmana prvog kluba iz BiH u grupu nekog europskog kupa, bio je prije koju godinu i na korak do klupe Dinama.
Nastavi li kao do sada, biće još prilike i za Maksimir i za zmajeve. Jer najbolje trenerske godine tek dolaze…
