Teško je krenuti ni iz čega, ali tko kaže da je lako doći i tamo gdje je bilo uspjeha i nastaviti dobru priču. No, Vlado Šola nikad nije bježao od izazova i teškoga posla.
Pored cijele plejade trenera koji u Hrvatskoj ne žele prihvatiti ništa manje od vođenja reprezentacije, ili bar PPD Zagreba, pa im je svaki drugi posao težak i ne žele ga se prihvatiti, jednom od najkarizmatičnijih rukometnih lica s ovih prostora nije bio problem raditi u zagrebačkoj Dubravi, u dvorani koja je godinama tako prokišnjavala da je neka žena jednom u publici otvorila kišobran kakav je pljusak vani lijevao.
Ili u Dubrovniku gdje, pored silnih para koji se slijevaju cijelu godinu u grad podno Srđa i gdje običan espresso košta kao sedam dana Antalyje, mjesecima nije vidio plaću, a šest mjeseci prije njegova dolaska igrači su se doslovno tukli na parketu s upravom…
Kad je svojevremeno Pekinško sveučilište poslalo svoju rukometnu momčad na obuku u zemlju dvostrukih olimpijskih pobjednika, treneri su se sakrivali po podrumima i spuštali slušalice na prijedlog da se prihvate rada s sa simpatičnim Kinezima, a jedan je preko žene javio da je umro! Te rukometne naturščike trebalo je od nule učiti praktički svemu, od igre jedan na jedan do šuta s poludistance, a Šola je trojicu uspio dovesti do razine da nastupe u Ligi prvaka.
Studiozan i predan poslu, vječno u potrazi za novim rješenjima i idejama, voljan kao i svi dobri učenici zavrtjeti broj starih trenera i odslušati sat vremena zaboravljenih priča da bi se izvuklo nešto što će i za pedeset godina biti aktualno, Šola je iz igračkih dana zadržao crtu koja ga izdvaja u moru zasluženih majstora svoga sporta – maksimalan je pozitivac.
Nikad ružno pa čak ni loše ne priča o kolegama, a kamoli igračima, što je tako rijetka osobina među zvijezdama.
Dok su svi redom rafalno pucali po sad već bivšim izbornicima Červaru i Horvatu nakon poraza koje na lovorike naviknuta javnost nije bila u stanju prihvatiti, proklinjući ih kao da su u najmanju ruku u krčmi zakockali državu ili nečiju djedovinu, Šola je ukazivao na suštinske probleme koji kompletan hrvatski momčadski sport, izuzev nogometa koji je ionako zasebna priča, pretvaraju polako u černobilsku nuklearku koju će kad ispusti i zadnji atom snage na kraju moći samo pokriti sarkofagom.
Na sve što je rekao u intervjuu na portalu net.hr uoči ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva, od toga da je Hrvatska usred rata i gole neimaštine ulagala u sport više nego danas kad je puna ko brod, da je tada još bilo normalno da svaka momčad u ligi ima fizioterapeuta, a danas samo dvije, do toga da se u sportskim gimnazijama i na fakultetima rasporedom obeshrabruje učenike da treniraju (!?) umjesto da ih se potiče, mogu još samo dodati da ćeš prije ili kasnije čak i radeći u medijima naletjeti na nekoga tko će reći:
“Pa nećeš valjda cijeloga života pisati o sportu…“.
Iako je nedavni poraz Crne Gore na kraju kvalifikacija za Europsko prvenstvo svakako bio šokantan za reprezentaciju koja je posljednjih godina pod vodstvom odličnog Zorana Roganovića rušila sve momčadi s prostora ex-yu (Hrvatsku u Budimpešti 2022. u drugom krugu EP-a doslovno razbila), a jednom čak u “Morači” uspjela zaustaviti i trenutačno najmoćniji stroj svjetskog rukometa, onaj danski, realniju sliku rada može ipak dati samo veliko natjecanje.
Usto, i reprezentacija BiH, koja nikad i nije bila po imenima besperspektivna koliko bi je takvom načinile okolnosti, doživjela je ozbiljan pomak dolaskom Irfana Smajlagića kojeg uz Šolu vežu dva posljednja zlata hrvatskog rukometa – svjetskog u Portugalu 2003. i olimpijskog u Ateni 2004. Slučajno ili ne, kako su se povukli, jedan kao trener, drugi kao golman, Hrvatska više nije otišla do kraja, mada je kasnije bilo i velikih igrača i velikih pobjeda.
I medalja…
Na stranu sve pozitivne osobine, i Šolu će u Crnoj Gori, kao i svakog drugog trenera uostalom, ocijeniti rezultat. Za golmane koji postanu treneri i tako kažu da su život proveli na streljani. Kako prostor Balkana iz raznih razloga nakon raspada Jugoslavije nije imao svoj trenerski lobi kakav su imali primjerice Skandinavci, a Hrvatska je u tom smislu posebno propustila kapitalizirati zlatnu Červarovu eru, svakako je za pozdraviti što su se čelnici u Crnoj Gori odlučili za trenera s naših prostora jer…
Ne dođe li do nekog preokreta trenda, uskoro će svatko imati svog Španjolca.
Samih trenersko-momčadskih ‘mikseva’ na ex-yu prostoru i nije bilo previše, a najviše su pritom, gle-gle, profitirali – Slovenci! Posljednju medalju u rukometu donio je Veselin Vujović, a Igor Kokoškov prvu, jedinu i najsjajniju u košarci. Jedino momčadsko zlato u povijesti slovenskog sporta.
Pa vi vidite…
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
