Rasprodane Stožice na kojima je rekordnih 16.432 navijača 90 minuta disalo kao jedno za plasman Slovenije na Euro, eksplodirale su u ekstazi u momentu kad je sudija Marčinjak odsvirao kraj bitke s Kazahstanom. Da ta ljubljanska noć ima čudnu moć najavili su koji sat ranije u najbližem komšiluku košarkaši Cedevite Olimpije pobjedivši u Areni Stožice Obradovićev Partizan. Bila je to, ipak, samo uvertira u ono što je cijela Dežela čekala još od 2010. Da njeni fudbaleri odu na veliko takmičenje, četvrto u svojoj istoriji.
“Kad ako ne sad, pet godina čekamo da Kek nešto napravi”, rekao mi je jedan od vodećih slovenačkih komentatora nakon što je postalo jasno da Šešku i ekipi tri boda iz posljednja dva meča u grupi garantuju put za Njemačku.
Slovenci su izvukli maksimum u grupi koja je bila koliko teška toliko i laka. Laka, jer je sa svakim moglo da se igra. Teška, jer je sem San Marina moglo i da se izgubi od svakoga. Taj tas na vagi, zbog kojeg su ovoga puta uradili ono što 13 godina nisu mogli, bio je selektor Matjaž Kek.
Od Keka do Keka, preko Slaviše Stojanovića, drugog mandata Srečka Kataneca i sloma pod Tomažom Kavčičem, slovenački je fudbal u jednom trenutku spao na tako niske grane da je “reprezentanca” koju je pola sata dijelilo od plasmana u drugi krug SP-a u Južnoj Africi, odjednom završila u najnižem rangu Lige nacija. Na svom povratku 2018. mariborski “kaplar sa šiltericom” zatekao je spaljenu zemlju i tim od kojeg bježe i igrači i publika. Nije sumnjao da će opet nešto da uradi, mada je u nekoliko navrata već imao omču oko vrata i trebalo je samo da neko gurne stolicu. To nije dopustio Radenko Mijatović. U misiji da zadrži fotelju šefa fudbalske federacije imao još samo jedan pokušaj, a sve je karte bacio na čovjeka koji je na dnevnoj bazi primao ponude da se vrati u hrvatsku ligu. Mijatovića je pak čuvao Čeferin, Uefin šef koji ni danas nije ravnodušan na sudbinu slovenačkog, kao i fudbala na prostoru bivše države uopšte. I na tome mu svaka čast.
Kek je stari mačak, sa 62 godine dovoljno dugog i dobrog pamćenja da ga još služe fazoni starih jugoslovenskih trenera. Na dan stotinu tona teškog dvoboja, a Slovenci najmanje vole utakmice u kojima su favoriti, prešetavao se među igračima s osmijehom od uha do uha, zviždeći neku njegovu džez melodiju, kao da je već na laptopu sve odgledao i jedini znao kako će da se završi.
U analizi uspjeha Slovenije jedan je detalj izuzetno bitan: Jednom kad je ulovio pobjedničku postavu, Kek više ni slova nije mijenjao, osim kad bi ga natjerali kartoni ili neka povreda. Tako su i odlučujući meč odigrali Oblak – Karničnik, Blažič, Bijol, Janža – Stojanović, Čerin, Elšnik, Mlakar – Šeško, Šporar. Principijelnog u svemu, ista ga je formula dovela do šampionske titule s Rijekom u HNL-u. Kao i neslomljivi duh fanatika koji obožava da se nadigrava, čak i kad zna da nema najjače karte. I kad sam mu u Sukošanu, gdje svakoga ljeta odmara, za posljednjeg razgovora izvukao pitanje “žalite li što vam se Luka Dončić nije desio u fudbalu“, imao je spreman odgovor: “A ne vidite da nam se desio Jan Oblak?“. To je Kek.
U grupi G region je imao sigurnog putnika za Njemačku, Srbija je na kraju u mrtvoj trci za dužinu vrata završila ispred Crne Gore i zapravo su rezultati u međusobnim utakmicama i presudili. Negdje na putu do Eura Piksi Stojković, koji je trijumfalno prošao kroz pakao kvalifikacija do SP-a, shvatio je da je medeni mjesec s medijima i navijačima nepovratno prošao. Možda baš one noći u Kataru, u momentu kad je u infarktnoj drami sa Švajcarskom sjeo na klupu, ukočena pogleda kao Pašić nakon posljednje audijencije kod Aleksandra. “Onaj Murat…“.
Ali kad se podvuče crta i ohlade nervi, ostaje zapisano da je baš Piksiju Stojkoviću prvom uspjelo da odvede Srbiju na drugo takmičenje u nizu. Ostaje spoznaja da se razredi u fudbalu ne preskaču, i da je za Srbiju, baš kao i za Hrvatsku i sve druge zemlje u regionu, najvažnije da se pojavi na najvećoj sceni. Što češće dolaziš, po zakonu velikih brojeva, jednom će i da se zalomi. Mada rođen u teškim mukama, plasman Srbije ne treba da se podcjenjuje. Nova godina prilika je i za novo miješanje karata, a našem mentalitetu i tako najbolje stoje uloge iz Otpisanih…
Kek, Piksi i “naravno, Džej”. Zlatko Dalić odveo je Hrvatsku i na četvrto uzastopno takmičenje poduplavši tako učinak svojih najboljih prethodnika – Ćiro i Bilić otišli su na dva, svi drugi na po jedno. Ima dana za analize, Hrvatska je u prilično neugodnoj grupi igrala promjenjivo, čas raspjevano, čas nekakav salonski fudbal iz šezdeset osme, uz važnu napomenu da je od 1999. i onog meča s Jugoslavijom nisu tako napale povrede ključnih igrača kao u ovim kvalifikacijama. S najtanjim vođom napada u svojoj istoriji, čiji je pogodak na kraju donio Euro, i glavnim igračem koji je bliže staračkom nego studentskom, a i takav je još nezamjenjiv, Hrvatska je ovjerila redovni dolazak na dodjelu fudbalskih Oskara. Tradicija kaže da bi uvijek nešto napravila ako se mučila do samog kraja kvalifikacija i ako na klupi sjedi Bosanac. Realnost je takva da u 2024. Dalić ulazi s više pitanja nego odgovora u pogledu igre.
Srećno svima, tri od šest i nije loš učinak s obzirom na stanje u našim radovima. Ne znam za druge, naročito me oni s foruma ne interesuju, ja navijam za – sve. Pomalo i u inat onima koji se sada kunu da nikad za Jugoslaviju nisu navijali, a za partijske im se lovili i očevi i majke. U tom smislu jedan “ispravak netačnog navoda” kroz anegdotu staru, evo još malo pa tačno 50 godina! Stariji kolega imao je devet godina kad je Jugoslavija 19. decembra 1973. igrala s Grcima ključnu ulogu kvalifikacija za (pazi sad) SP u Njemačkoj. Za plasman u baraž trebala joj je pobjeda od dva razlike. Kod rezultata 3:2 na 10 minuta do kraja majka ga je poslala – u prodavnicu!? U jednom momentu, dok je sluđen trčao zagrebačkom Trešnjevkom, sa svih strana, iz nebodera, s balkona i kroz zatvorene prozore, zaorilo se “gooool”. Treslo se kao da je grom udario. Uletio je u prodavnicu i već s vrata umjesto “dobar dan” pitao:
“Oprostite, znate li kako je završila utakmica?“.
“A niste čuli?“, odgovorila je ozarena prodavačica. “4:2! Pobijedili smo! Karasi je pogodio…“.
Dakle, slavilo se i, da, navijalo, radovalo i još češće tugovalo. Jer fudbal je to, više od igre, a ništa manje od politike. I zato… dogodine u Njemačkoj.
