Mnogi kažu – najljepša igra. Bilo tako ili ne, doživljao neko košarku na taj način ili nekom drugom sportu pridavao veći značaj i pažnju, činjenica je da je igra pod obručima dala Crnoj Gori mnogo. Kroz prošlost, sadašnjost, a sigurni smo i u budućnosti.
Rezultate za ponos, medalje na najvećim takmičenjima, trofeje, igrače i igračice koji su sa naših parketa kretali i pronosili slavu širom svijeta. Tako je od kada se ta narandžasta lopta pojavila na ovim prostorima. Od prvih probacivanja kroz obruč širom zemlje i formiranja prvih klubova (kraj četrdesetih godina prošlog vijeka) u ovom sada jednom od najpopularnijih sportova na planeti. Dakle, ne samo kod nas.
E sad – vjerovatno kod nas i nigdje drugo na planeti se dešava trenutna situacija. U jednom od najpopularnijih sportova. Zbog interesa određenih grupa (ili pojedinaca), košarka je u blokadi. Lige još nisu počele, a kad će i hoće li uopšte – ne zna se (današnja informacija kaže da je Skupština zakazana za 24. novembar, što znači da Lige, ako sve na toj Skupštini prođe kako treba, ne mogu početi prije decembra, što je zaista raritet u svijetu sporta, ne samo košarke), dok je učešće mlađih reprezentativnih kategorija na šampionatima Starog kontinenta pod velikim znakom pitanja.
Našim klubovima, košarkašima i košarkašicama, brojnim mlađim naraštajima prvenstveno – jer oni su naša budućnost i oni sanjaju veliku scenu, konstantno se lupa rampa. Banana, narodski rečeno. Južno voće, nekadašnjim navijačkim žargonom.
Zbog čega? Ili zbog koga?
Igor Lukšić staje na crtu Nikoli Pekoviću.
Lukšić odustao od kandidature.
Jelena Dubljević kandidat za predsjednicu KSCG.
Generalni sekretar KSCG Darko Ivanović apeluje na Pekovića da sazove hitnu sjednicu Upravnog odbora.
Peković: Upravni odbor ne postoji, u zoni su krivične odgovornosti.
Upravni odbor: Peković minirao sjednicu, prijeti ljudima po Pljevljima i Nikšiću.
Ovo su naslovi u crnogorskim medijima u posljednja dva mjeseca dominantno, a počev negdje od 16. juna i sada već čuvene Skupštine KSCG na kojoj nije usvojen dnevni red.
Optužbe jedne, pa druge strane – ko god bio na kojoj strani treba da zna da je tu isključivo zbog klubova i igrača (igračica), a ne klubovi zbog njega (ili nje) – navodne prijetnje, pominjanje krivične odgovornosti, prozivke, prepucavanja, svakodnevna saopštenja u kojima se skida odgovornost sa sebe… To nije sport. To nije košarka.
Ispaštaju svi. Klubovi, igrači, djeca… I to u trenucima kada je muška reprezentacija ostvarila sjajan rezultat samim plasmanom na Svjetsko prvenstvo, pa onda i rezultatima na Filipinima, uz sigurni kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre u Parizu, kada naše dame nakon četvrtfinala Eurobasketa, počinju pripreme za novi kvalifikacioni ciklus…
Na krilima upravo ovih rezultata veliki broj dječaka i djevočica počeo je da trenira košarku. I da sanja. Sada sanja samo da krenu takmičenja i da se pronađe rješenje za krizu, izlazak iz blata i mulja. Jer neko im je oduzeo tri-četiri mjeseca, koje je, u ionako zgusnutom kalendaru, nemoguće nadoknaditi.
