Nekada su to bili mečevi za prepričavanje. Dobro popunjene tribine, navijačka prepucavanja, uz kvalitetnu borbu na terenu i zavidan tempo. Nezavisno od rezultata, forme, doba godine, vremenskih, ali i uslova za publiku. Budućnost protiv Zete, Mogrena, Lovćena…, pa Sutjeska protiv Čelika, Rudar protiv, najčešće Budućnosti, pod Golubinjom. Sve su to bili mečevi koji su okupljali publiku.
I svi ti mečevi privlačili su pažnju, pričalo se i pisalo o tome nekoliko dana prije i poslije utakmice. Nekada je bilo tako. I nekada se igrao fudbal. I bilo je boljih igrača. Nekada. A opet, ne tako davno.
Šta se desilo u međuvremenu? Zbog čega je kvalitet domaćeg šampionata nakon 15 i kusur godina rapidno opao? Zašto je popularna “domaćica” mnogo lošija sada nego u toj premijernoj, epskoj po svemu, sezoni 2006/2007? Zašto smo nekada imali bolje igrače nego danas?
Ako su uslovi mnogo bolji, a jesu, ako talenata ima, a valjda ima – jer ih je uvijek bilo – onda se postavljaju pitanja prije svega struke i organizacije unutar klubova, a nakon toga i strategije i odgovornosti Fudbalskog saveza Crne Gore.
Da li zbog neke želje svih da nakon sticanja nezavisnosti pokažemo da se i u Crnoj Gori igra dopadljiv fudbal, ili zbog nekog nasljeđa, i stručnog i igračkog, iz nekih vremena druge države – tek ono što smo nekada gledali je, u odnosu na današnje stanje – druga dimenzija. Isto kao što je ono što danas gledamo na domaćim terenima drugi sport u poređenju sa onim što imamo priliku da vidimo na evropskim stadionima svakodnevno. Bukvalno drugi sport. Sporo, često bezidejno, dosadno, uz onaj ružni osjećaj da utakmice traju vječnost, da im nema kraja.
I kao takav, sa upitnim kvalitetom uz veliku vjerovatnoću da će brzo – ako se ne desi neko čudo – novo evropsko šamaranje, ono što zadržava malobrojne da budu uz domaće, lokalne klubove je – neizvjesnost. I ljubav. Jer kako drugačije objasniti to nešto u ljudima koji su vjerni domaćem fudbalu? Kako opisati to stanje – kada svjesno ideš negdje, gdje znaš da te ne čeka ništa novo, lijepo, spektakularno? Ali, opet ideš.
Liga koja je nekada bila presječena na pola – od timova koji jure titulu i evropski šmek, naspram onih koji se bore za goli život – sada je liga u kojoj nema takvih podjela. Jer, kvalitet Budućnosti i Sutjeske, pa i Dečića – svjedoci smo – nije toliko veći od Iskre, Rudara, Mornara… Vidimo da Rudar muči Budućnost, da Sutjeska gubi od Mornara nakon nestvarnog preokreta, da Arsenal kome se predviđala borba za opstanak dijeli lekcije, da Jedinstvo u nekoliko kola od glavnog kandidata za ispadanje ili baraž, ističe kandidaturu za Evropu, da “otpisana” Iskra igra polufinale Kupa. Dakle, da je interesantno i da će tako biti do kraja sezone – apsolutno.
Pitanje je samo koliko ćemo čekati da uz interesantno dobijemo i kvalitetno. Pa makar da zaprijetimo nekome u Evropi, kao nekad La Korunji, Glazgov Rendžersu, Šturmu, Gentu…, a da budemo iznad Litvanaca, Estonaca, Islanđana, Kiprana, Gruzijaca…
Do tada – a znajući da se fudbal igra za i zbog publike – vrlo je malo onih koji će se odlučiti uopšte da vikend, posebno kada je lijepo vrijeme, provedu na tribinama. Ako tribine postoje.
Ja ću biti jedan od njih.
Bilo da se radi o seniorskom meču Budućnosti i Petrovca, derbiju omladinaca Koma i Zete, ili sudaru Karioka i Blue stara u okviru Đetić lige. Duvao vjetar, padala kiša. Jer, ima nešto magično u tom odlasku na stadion.
*Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Glas Jugoslavije” nijesu nužno i stavovi redakcije Lob sporta
