Bila je tu uvijek, obradovala nas nebrojeno puta, sa saigračicama tokom proteklih dvadesetak godina s pravom stekla (i opravdala) onaj čuveni, čak i opjevani nadimak – lavica. Sada je odbačena – najprije od kluba, čija je legenda, a od juče i od reprezentacije.
A u dresu sa grbovima Budućnosti i Crne Gore Milena Raičević, i Milena Knežević prije toga – davala je sve. Znala je da igra pod povredom, da trikovima na terenu, asistencijama ispod parketa izludi protivnike, golovima da podigne na noge publiku, komplikacijama ponekad i da iznervira, ali to je bila ona.
Cijenjena i ovdje, ali i van granica naše zemlje.
I dok klub (najtrofejniji crnogorski kolektiv, dvostruki prvak Evrope, ponos Glavnog grada i Crne Gore) ima pravo da je zbog raznoraznih razloga (ne ulazeći u to ko je u pravu i kako je to moralo drugačije da se riješi), skloni iz tima i pošalje da trenira sa Rudarom, a većina da bude negdje saglasna kako to nije moralno i kako nije smjelo tako – ko god bio u pravu, opet ponavljam – na igre u reprezentaciji to ne bi smjelo da utiče.
Jer, nije joj plavo-bijela oprema skinuta prije pola godine ili godinu, pa da se kaže da nema kvalitetnih mečeva u rukama i da nije u formi (igrala je do prije desetak dana sasvim korektno Ligu šampiona u očajnoj sezoni plavih dama), a nije ni konkurencija u reprezentaciji takva da nam baš ne trebaju njene usluge (naprotiv, čini se da smo najtanji na tim pozicijama i da bi iskustvom mogla da doprinese boljim rezultatima na Svjetskom prvenstvu). A nije vjerovatno ni neka smjena generacije u pitanju, jer Milena ima 33 godine, pa možda da je zamijene mlađe…
Zašto je to tako? I zašto je ovako moralo da bude na svega godinu dana od osvajanja bronze u Ljubljani, jedne od najljepših i najemotivnijih priča u istoriji našeg sporta?
Objašnjenje je prijeko potrebno, koliko god to nisu lijepe teme, javnost hitno mora da čuje od selektorke Bojane Popović i to na njen rođendan koji su razlozi izostavljanja legendarne kapitenke i da li imaju veze sa rukometom…
Šokantne rukometne vijesti nisu toliko ni ispraćene, jer su baš u tom nekom periodu sokolovi kretali po čudo u Budimpešti. Čudo u koje je malo kom vjerovao, a opet su takve vijesti stizale iz minuta u minut, da smo se hvatali za glavu. Kolektivno. Bili smo tako blizu, a opet tako daleko. I bili smo ono što smo u suštini i na šta nam se obično svodi svaka kvalifikaciona priča od starta samostalnih fudbalskih putešestvija – od sjaja do očaja.
Činjenica je da su momci odigrali hrabro, da imaju srce veće od Lovćena, ali isto tako i da nije u srcu sve. Previše lutanja, previše praznih minuta na terenu… Fudbal se danas ne igra na mahove, kako radimo mi, već 100 minuta. Bitke, borbe, tempa koji teško, očigledno, možemo da pratimo.
Nijedan kvalifikacioni ciklus nije nam ponudio ono što je upravo završeni. Grupa po meraku, dvije ekipe iz prva dva šešira koje su daleko od velikana. Zamislite da smo dobili neku npr. Njemačku, Španiju, Francusku ili Englesku…Mađarska i Srbija posebno, pokazali su da su izuzetno ranjivi, ali ostaće zapisano da smo od mogućih 12, iz duela sa bolje rangiranim selekcijama, osvojili samo bod. Uz očekivane pobjede kod kuće nad Bugarima i Litvancima i (ne)očekivan trijumf nad Bugarima u Razgradu i neočekivan remi sa Litvanijom u Kaunasu – premalo za istorijski plasman na EURO. Koji je mogao doći – ali je malo ko o tome razmišljao tada – i kroz Ligu nacija, ali smo tamo patili protiv Bosanaca i Finaca, koji će ovakvi kakvi su, igrati u baražu. I imati šansu.
Mi smo našu ponovo prokockali. I pitanje je kada ćemo opet imati ovakvu. A mislili smo da nam proširenjem EURA neće izmicati ovakve stvari… Prevarili smo se.
