Došao je kraj velike vladavine Maksimira u Hrvatskoj, regiji i tko zna gdje još! Ruši se Mamićevo carstvo, sve što je godinama stvarao! Dinamo će poslije Mamića doživjeti sudbinu Agrokora, uzet će ga da bi ga uništili… Plakat ćete za Mamićem, nikad više takvih rezultata! I kako ono? A da, neprijatelji kluba spremaju se uništiti Dinamo, a preko njega reprezentaciju i, naravno, sve što je hrvatsko!
U ovo posljednje uvjeravao je sve oko sebe godinama upravo Mamić, a sve ranije navedeno moglo se čuti nakon posljednje, upravo skandalozne skupštine kluba koja se zaista i raspala kao ona bugarska, mada je vječni prvak nastavio dalje stabilno živjeti i poslovati kao da se ništa i ne događa.
Zapravo se sva ta pitanja o sudbini kluba, kao i ono koje se svakog jutra iznova postavlja od bolničkih čekaonica do birtijskih razgovora uz kavu i cigaretu “a ima li on još tamo utjecaja?”, vrte još od one noći kad je tada još neprikosnoveni gazda Maksimira teatralno okupivši cijelu prvu momčad i kompletnu radnu zajednicu s čistačicama i kuharicama, iako su ga u jednom od najboljih zagrebačkih restorana čekali Dragan Džajić, Dule Savić i mitropolit Porfirije (!) čiju je titulu prekrstio u mitropoliten, izmaglio u najboljoj maniri negativaca iz serijala o Harryju Potteru. I ostade samo trag na mjestu šatre…
Dogodilo se to dva tjedna nakon Dinamova osvajanja duple krune u sezoni 2017/18. i točno devet dana prije starta Svjetskog prvenstva u Rusiji na kojem će Hrvatska, bez Mamićevog lika, njegovih uputa, direktiva i galame u foajeima hotela gdje bi odsjedali Dalićevi izabranici – osvojiti srebro.
Samo dvije godine ranije, na Euru u Francuskoj, ista je reprezentacija bila na rubu unutarnjeg sloma nakon snimki od kojih su gorjeli portali i društvene mreže na kojima vladar svega iz prvog reda tribine na poluvremenu utakmice dovikuje tadašnjem izborniku Čačiću što da radi. U to je vrijeme, također, bilo nezamislivo da Hrvatska igra na Poljudu, najljepšem stadionu u zemlji, zbog otpora i bijesa koji je izazvao upravo Mamić, čak i ne toliko iritantnom Dinamovom dominacijom, već potčinivši doslovno cijeli Hrvatski nogometni savez i sve aktere u nogometu, počevši od Šukera.
Nego, što se stvarno događalo poslije spektakularnog bijega, je li Mamić imao utjecaja? Da, imao je, ispočetka i poprilično, zivkao bi i davio trenera Bjelicu, miljenika navijača, ali nije više mogao ulijetati u svlačionicu. A to mu je bila specijalnost. I kao i sa svim vezama na daljinu, znate kako je, snaga kopni što je daljina veća i dulje traje, a kasnije se Zdravku pridružio i Zoran, jedan od najboljih trenera u novijoj povijesti Dinama i jedini koji je uspješno spajao tu ulogu s onom sportskog direktora, čime je kontrola značajno oslabila, a moć da upravlja ostala je visjeti na koncu nekoliko ljudi koji su se kleli u svoga “boga” i uporno dokazivali da je više donio nego što je zlatnine odnio.
Sve dok jednoga dana nismo ugledali Zdravka kako u nemoći iz svog “brloga” grmi u kamere poručujući onome kome je najviše vjerovao: “Izdajniče! Izdajničeeeeee!”.
Svoditi Mamića samo na njegove ispade, šou i crnu stranu koja bi izbijala čim bi se netko drznuo usprotiviti, bilo bi krajnje promašeno. U pitanju je zaista bio jedan od najspretnijih i najlukavijih nogometnih čelnika, a ne samo trgovaca i kralja transfera kako su mu tepali svi osim navijača Dinama.
Njegova se moć nije temeljila samo na galami ili šarmu i strahu koje je podjednako sijao, već na sasvim logičnoj pretpostavci da većinu bitnih saveznika možeš pridobiti i za “dvajst deka salame” te na brzini djelovanja najbolje opisanoj u rečenici: “Dok ti meni, ljubavi, napišeš mail, ja sam već pred vratima tvog ureda”. Uz dar za pregovore u prodaji igrača, Mamiću nitko ne može prigovoriti da nije imao oko i njuh za igrača, ili da nije radio.
Za razliku od “vođa oporbe” koji bi se povremeno javljali prijeteći se koalicijama koja će ga srušiti, a vođenje kluba zamišljali po onoj “ustat ću oko devetke, otići u teretanu, svratiti do kluba, pa sa ženskom na wellness, obaviti par poziva i to je to”, Mamić je Dinamo živio 24 sata na dan, obilazio doslovno utakmice pionira, kadeta, juniora prateći i klince i njihove roditelje, a paralelno gradio razgranatu mrežu suradnika i klupsku organizaciju kakve se ni puno veći na kontinetnu ne bi stidjeli.
Modrić, Eduardo i Dani Olmo kapitalna su djela njegovog menadžerskog opusa, s tim što su prva dvojica također morali na sud zbog tih poslova. Takav maher i nije mogao pasti zbog Dinama ili moći u Savezu. Mamić je pao onog trenutka kad se počeo zamjerati onima izvan nogometa, petljati s “dubokom državom” misleći da i nju može nadjačati, mašući papirima i vičući “imam dokumente koji će uzdrmati same temelje hrvatske države”.
Imaš, imaš… Kraj je brzo uslijedio, i to u stilu tribnunala na kojem bi optuženici predugo držali riječ: “Mister Mamić… You had your time, and your time is now over”.
Poslije one noći kad je zauvijek napustio Hrvatsku, Dinamo je osvojio i sljedećih pet naslova prvaka, rušio Tottenham, Chelsea, Atalantu, Fenerbahče, dočekao Božić u Europi prvi put nakon pola stoljeća i igrao četvrtfinale Europske lige s Villarrealom.
Hrvatska je osvojila srebro u Rusiji, broncu u Kataru 2022. i upravo čeka svoj prvi Final Four Lige nacija, a i mirne duše dolazi u Split. Nogomet se uredno igra i bez Mamića, čak je i zanimljiviji, a Dinamo u europskim utakmicama uspješniji. Možda tako za deset godina i neće biti, no jednom je sve to moralo završiti.
Mada će i dalje pokušavati, jasno je da ga više nema. Da je suprotno, teško da bi Bišćan sjedio na klupi.
